Iako specijalizacija iz kirurgije nije najtraženija, a primjetan je i nedostatak visoko sofisticirane opreme, hrvatska kirurgija nema se čega sramiti. Potvrdili su to i nedavno održani Treći kongres kirurga srednje Europe i Peti hrvatski kirurški kongres.
Naime, Hrvatsko kirurško društvo od 28.
travnja do 1. svibnja organiziralo je u Dubrovniku ova dva kongresa, i to s
velikim uspjehom.
Prof. dr. sc. Božidar Župančić, predstojnik Klinike
za dječju kirurgiju u Klaićevoj bolnici
O temama i zaključcima kongresa, trenutnom stanju hrvatske kirurgije te praćenju
svjetskih trendova razgovarali smo s prof.dr.sc.
Božidarom Župančićem, predsjednikom Kongresa u Dubrovniku i predstojnikom Klinike za dječju kirurgiju u Klaićevoj bolnici.
Hrvatsko
kirurško društvo jedno je od najvećih i najstarijih
društava unutar Hrvatskog liječničkog zbora. Od 2007. godine Hrvatsko kirurško
društvo je član udruženja kirurških društava srednje Europe. Prvi kongres
kirurga srednje Europe održan je 2008. godine u Pragu, 2009. godine u poljskim
Katowicama, a 2010. godine ta čast je pripala hrvatskim kirurzima.
Možete li reći nešto više o nedavno održanim kongresima?
Od 28. travnja do 1. svibnja u
Dubrovniku smo imali tri velika događanja – Treći kongres kirurga srednje
Europe, Peti hrvatski kirurški kongres i Međunarodni simpozij o Barrettovu
jednjaku: “Od refluksa do karcinoma”.
Međunarodni kongres predstavio je nove metode u liječenju, edukaciji kirurga, govorilo
se o značaju kirurških publikacija… Uspješno su obrađene i teme, poput
kolorektalnog karcinoma ili barijatrijske kirurgije (kirurgija liječenja
pretilosti). Jedan dio kongresa bio je posvećen i robotskoj kirurgiji, koja se
kod nas još uvijek ne primjenjuje, te je u eksperimentalnoj fazi. Međutim, u
nama bližoj Europi postoje centri koji se bave robotskom
kirurgijom, te su strani stručnjaci na kongresu iznijeli vlastita iskustva po
tom pitanju.
Svečano otvaranje Kongresa
Što se tiče Petog hrvatskog kirurškog kongresa, on je bio koncipiran tako da je
svako kirurško društvo unutar Hrvatskog liječničkog zbora dalo svoju temu i prikazalo svoje mogućnosti. Tako se digestivna kirurgija bavila temom akutnog abdomena, vaskularna kirurgija liječenjem
cerebralne insuficijencije, plastična i
rekonstruktivna kirurgija tematikom rekonstrukcije
dojke i ekstremiteta, dječja kirurgija minimalno
invazivnom dječjom kirurgijom, a društvo za endoskopsku kirurgiju bavilo se
komplikacijom endoskopske kirurgije.
Ono što nas posebno veseli su dobra posjećenost svih predavanja, izuzetno
kvalitetan nastup hrvatskih kirurga i jednako tako zadovoljstvo gostiju
stručnjaka. Kongresi su pokazali kako se hrvatska kirurgija može uspješno
nositi s kirurgijom srednje Europe.
Što je hrvatskim kirurzima značilo dobivanje organizacije takvog Kongresa?
Organizacija ovakvog kongresa znači stimulaciju mlađim kolegama, te
otvaranje vrata Europi. Mi smo pokazali što naši kirurzi znaju i mogu, a
također smo stvorili priliku za izmjenu stručnosti i mišljenja. Ovim
međunarodnim kongresom potvrdili smo kvalitetu hrvatske kirurgije i mlađim
kolegama omogućili stjecanje određenih iskustava.
Pokazali smo da smo dobri organizatori, da znamo, da smo stručno i znanstveno
jednaki kolegama u srednjoj Europi, i što je također značajno, da smo dobri
domaćini. Smatram kako je Kongres u svim segmentima uspješno postavio normu
koju će biti izazov ponovno dostići.
S kojim se problemima suočava hrvatska
kirurgija?
Naši
su kirurzi stasali u Domovinskom ratu i rade doista kvalitetan posao. Ono što
nas trenutno opterećuje su financijski problemi, poput nedovoljne opremljenosti
operacijskih sala. Ne možemo slijediti Europu jer nemamo dovoljno kvalitetnih uređaja koji
se danas rutinski koriste. Osim nekoliko vrhunski opremljenih centara, manje
bolnice su jako loše opremljene.
Druga poteškoća je nedostatak stručnog kadra, no na sreću, u posljednje vrijeme
primjetan je pozitivan pomak po tom pitanju. Prosječna starost hrvatskih
kirurga je oko 50 godina, postoji jaz među generacijama, i potrebno je što
ranije raspisati veći broj specijalizacija i popuniti kadar. Tek nakon desetak godina jedan kirurg može raditi adekvatno i
samostalno u operacijskoj sali. Prema tome, radi se o dugotrajnom procesu
učenja, koje traje cijeli život. Upravo zato su i važni kongresi, na kojima se
mogu saznati noviteti iz specifičnih područja koji unapređuju postupak
liječenja pacijenata.
Izbjegavaju li mladi kod nas kirurgiju
kao specijalizaciju?
Nažalost, da. Kirurške specijalnosti plaćene su jednako kao
i druge specijalnosti, no odgovornost
kirurga je puno veća. Stoga je lakše “pobjeći” u druge grane medicine
gdje nema velike odgovornosti. Kirurg nakon operacije nije završio s liječenjem
svog pacijenta, već posao nosi kući, razmišlja o tome hoće li doći do
komplikacija. Također, do 50. godine svaki kirurg u Hrvatskoj dežura najmanje
četiri do pet puta mjesečno, dakle i pojam “slobodnog vremena” ima
drugo značenje. Nekada se na natječaj za specijalizaciju na kirurgiji
javljalo po 30-ak kolega, a danas se u prosjeku javi troje.
Na koji način stimulirati mlade da se odluče za specijalizaciju iz kirurgije?
Rezultati robotske kirurgije u susjednoj Austriji
Osim financijskog razlikovanja kirurgije i drugih specijalizacija, potrebno je bolje opremiti operacijske sale i normalizirati
rad u kirurškim ustanovama. Specijalizantima treba omogućiti edukacija u
nama bližim europskim kirurškim centrima s kojima imamo dobru suradnju.
Kad bi nas usporedili s Europom ili
svijetom – možemo li reći kako stojimo uz bok njihovoj kirurgiji?
Što se tiče Europe, mislim da se naša kirurgija ne može sramiti niti na jednom
kongresu. Imamo izuzetne kolege i u posljednje vrijeme naša je transplantacijska
kirurgija bolja nego u znatno bogatijim zemljama. Mogu slobodno reći nakon ovog
kongresa kako su saznanja i sposobnost hrvatskih kirurga na istoj razini kao u
bilo kojoj zemlji Europe.
D. Šorgić
