U povodu Svjetskog dana zdravlja razgovarali smo s predsjednikom Hrvatskog psihijatrijskog društva o vezi između mentalnog zdravlja i kroničnih tjelesnih bolesti, stigmi s kojom se bolesnici susreću i temeljnim preventivnim mjerama koje svatko može poduzeti za svoje psihičko zdravlje, ali i dobrobit zajednice.
Svjetska
zdravstvena organizacija (WHO) definira mentalno, duševno ili psihičko zdravlje
kao stanje dobrobiti u kojem svaki čovjek shvaća svoj potencijal i može se
nositi s normalnim životnim stresovima, raditi produktivno i plodonosno i može
doprinositi svojoj zajednici. Ono je sastavni dio općeg zdravlja pojedinca, ali
i zajednice.
prof. dr. Vlado Jukić
Svjetski dan mentalnog
zdravlja, koji se obilježava 10. listopada, posvećen je povezanosti mentalnog
zdravlja i kroničnih tjelesnih bolesti (dijabetesa, raka, krvožilnih bolesti,
respiratornih bolesti i debljine). U javnost se javlja veća potreba za
promocijom otvorene rasprave o ovim bolestima, jednako kao i ulaganje u njihovu
prevenciju.
O slici mentalnog
zdravlja u Hrvatskoj razgovarali smo s ravnateljem Psihijatrijske bolnice Vrapče
i predsjednikom Hrvatskog psihijatrijskog društva prof. dr. Vladom Jukićem.
Jesu li poremećaji zdravlja
mentalne prirode jedan od važnijih javno-zdravstvenih problema?
Jako su važni javno-zdravstveni
problem, međutim, ne bih rekao da se na praktičnoj razini čina i djela njima
pridaje pažnja koju zaslužuju. Mentalni poremećaji i duševne bolesti predstavljaju
veliki problem, npr. depresija je već na četvrtom ili trećem mjestu, a za
desetak godina će biti i na drugom mjestu od svih bolesti koje opterećuju zdravstvenu
službu, a njima treba posvetiti pažnju.
U Hrvatskoj je
samoubojstvo jedan od vodećih uzroka smrti: godišnje se ubije oko 1000 osoba.
Zašto ne želimo razgovarati o suicidnim impulsima (je li posrijedi strah ili
sram)?
Mislim da o tome
govorimo, ali novinari često ne žele čuti dobre vijesti. Naime, stopa suicida
pada u zadnjih nekoliko godina u Hrvatskoj! Jedne godine je ustanovljeno da 24
osobe počine samoubojstvo na 100.000 osoba u jednoj godini, a sada je ta brojka
pala na 15, što je strahovito poboljšanje. Sigurno smo tome doprinijeli svojim
akcijama, ali najveći doprinos je ako dobro liječimo bolesnike jer velik je
broj samoubojica koji su neliječene osobe – alkoholičari, ovisnici o drogama,
oboljeli od depresije ili shizofrenije. Ako njih dobro liječimo, onda ćemo
sigurno i smanjiti stopu suicida.
Kakva je slika
mentalnog zdravlja u Hrvatskoj?
Teško je procijeniti
jer nemamo dobrih epidemioloških istraživanja. Prije 40-ak godina je provedeno
veliko istraživanje psihoza s međunarodnim odjekom koju je s Amerikancima radio
Zavod za javno zdravstvo. Od tada nema pravih epidemioloških studija. O
mentalnim poremećajima i bolestima možemo zaključivati posredno, iz psihijatrijskih
ambulanti, odjela i bolnica, ali to su samo jednim dijelom dobri zaključci.
Međutim,
možemo vidjeti da je kod nas veliki problem depresija, ali i popratni poremećaji:
alkoholizam i druge ovisnosti, te posttraumatski stresni poremećaj. Gotovo
10-ak posto svih psihijatrijskih kapaciteta zauzimaju upravo osobe koje boluju
od PTSP-a.
U kojoj je mjeri
izražena povezanost mentalnog zdravlja i kroničnih tjelesnih bolesti?
Gotovo da je i teško
zamisliti teškog kroničnog bolesnika, a da nema određenih psihičkih poteškoća.
Najčešće, kronične tjelesne bolesti prati depresija, posebno kad se radi o
malignim, srčanim i cerebovaskularnim bolestima, ali isto tako te bolesti prate
razni anksiozni poremećaji. Sve skupa – kronična bolest, depresija, anksioznost,
neizvjesna budućnost, osiromašenje, jer bolesnik ne može raditi… sve to može
voditi suicidalnom ponašanju i suicidalnim idejama kao izlasku. Vrlo je važno posvetiti
pažnju mentalnom zdravlju kroničnih tjelesnih bolesnika.
Što činimo po pitanju
promocije i zaštite mentalnog zdravlja?
Postoji niz
preventivnih aktivnosti kojih je puno više u somatskoj medicini, no u mentalnom
zdravlju smo nešto “pristojniji” i manje smo agresivniji. Trebali bismo
biti agresivni u promociji zdravog mentalnog života i prevenciji mentalnih
bolesti. Kako su one inače stigmatizirane, gotovo da je i stigmatizirano
govorenje o njihovoj prevenciji.
S druge strane,
mentalno se zdravlje čuva kroz osnovne vrednote koje mi tradicionalno nosimo.
Zadnjih godina mi se čini da je važnije raditi na globalnom, a ne parcijalnom
planu, jer dobra obitelj će sigurno biti zaštita i prevencija mentalnih poremećaja
za buduće generacije. Ako dijete odraste u dobroj obitelji, to je već rad na
prevenciji.
Puno bolje je raditi na općim vrednotama nego ciljano, specifično,
jer tada ostanemo na pola puta i ne znamo što ćemo učiniti. Trubimo nekome:
“Ne piti, ne uzimati dogu i ne biti nasilan”, a sve je to u općim
vrednotama sadržano.
Znači li to da još
uvijek nismo razbili predrasudu o mentalnoj bolesti za koju se drži da nije
jednako ozbiljna kao somatska?
Znači i ne treba
očekivati da ćemo to sasvim razbiti. Niti jedna bolest nije nikome draga, nitko
ne voli bilo kakvu bol, pa i da imate bradavicu na prstu ona će vam stvarati
nevolje. Nitko ne voli pokazivati tu bradavicu na svom prstu, a kamoli kada ima
neku tešku bolest koja ga socijalno onesposobljava, degradira i drži u drugoj
poziciji. Stigma dodatno degradira čovjeka – a mi se moramo boriti da ju
smanjimo. Vjerujem da smo dosta učinili po tom pitanju. Primjerice,
Psihijatrijska bolnica Vrapče nazivala se Žutom kućom, s posprdnom konotacijom
stigmatizirajućeg karaktera.
No, čini mi se da se sve manje tako govori, pa je
tako ona postala bolnicom u kojoj se dobiva pomoć, a tome su doprinijeli
branitelji koji su se tamo došli liječiti za PTSP ili oboljeli od depresije.
Danas se koketira i kaže: “Moraš biti depresivan u ova teška vremena,
inače nisi intelektualac”.
Pozitivni rezultati
poboljšanja mentalnog zdravlja Hrvata za sobom povlače pitanje ukidanja
psihijatrijskih kreveta. U kojem će se smjeru ovaj proces odvijati?
Oko 600
psihijatrijskih kreveta je u zadnjih 15 godina ukinuto. Predviđam da će ih se u
sljedećih deset godina jednako toliko ukinuti, to je tendencija. Najveći broj
kreveta su zauzimali oboljeli od shizofrenije. U zadnje vrijeme smo dobili pet
novih lijekova za ovu bolest koji su doprinijeli manjoj stopi hospitalizacije shizofrenih
bolesnika. A ako je njihov broj smanjen, neće biti potrebe za njihovim
krevetima. Oboljeli od PTSP-a zauzimaju deset posto kreveta, a za deset godina
oni će biti u takvom stanju da neće zauzimati toliki broj kreveta. Predlažem da
se ti kreveti ne ukinu, nego prenamijene za psihogerijatriju, a jedan dio u
palijativnu skrb i hospicij. Takvih kreveta će biti ne samo u bolnici Vrapče,
nego i u bolnici Jankomir, Popovača, Rab, Ugljen… sve bolnice bi imale takve
kapacitete na raspolaganju.
Karmen Horvat
