Inzulinska rezistencija često prolazi neprimijećeno, a prof. Pećin objašnjava kako je prepoznati, koji su rizični faktori i kako djelovati na vrijeme.
Dijabetes ili šećerna bolest jedna je od najčešćih kroničnih nezaraznih bolesti današnjeg načina života koji uključuje previše sjedilačkog vremena i premalo fizičke aktivnosti. Bolest je to koja sa sobom nosi mogućnost razvoja komplikacija, koje mogu biti i fatalne, pa je dijabetes među vodećim uzročnicima smrti. Lani je u Hrvatskoj registrirano 396.005 oboljelih od dijabetesa, no liječnici vjeruju da je stvarno oboljelih puno više jer bolest dugo može ostati neprepoznata; procjenjuje se da je oboljelih ukupno oko 700.000 jer značajan broj oboljelih nije dijagnosticiran.
Smatra se da jedna od 11 odraslih osoba ima šećernu bolest, a jedna od dvije oboljele osobe ne zna da ima dijabetes. Inzulinska rezistencija je stanje koje prethodi dijabetesu i nemali dio populacije već je u inzulinskoj rezistenciji a da toga nisu svjesni. O tom tome smo porazgovarali s našim stručnjakom s Rebra, endokrinologom i dijabetologom prof. Ivanom Pećinom, pročelnikom Zavoda za bolesti metabolizma Klinike za unutarnje bolesti KBC-a Zagreb.
Što je inzulinska rezistencija?
Inzulinska rezistencija je stanje u kojem tijelo prestaje pravilno reagirati na inzulin – hormon koji omogućuje ulazak glukoze (šećera) u stanice i održava stabilnu razinu šećera u krvi. Kada su stanice “otporne” na inzulin, gušterača mora proizvoditi sve više tog hormona kako bi održala normalnu razinu glukoze. S vremenom dolazi do iscrpljivanja gušterače, porasta šećera u krvi i razvoja predijabetesa ili šećerne bolesti tipa 2. Taj mehanizam je najčešće posljedica prekomjerne tjelesne težine, tj debljine.
Tko je u riziku?
Najčešće se javlja kod osoba koje imaju povećanu tjelesnu težinu, osobito nakupljanje masnog tkiva u području trbuha. Rizik je veći i kod onih koji: imaju obiteljsku povijest dijabetesa tipa 2, pate od povišenog tlaka ili povišenih masnoća u krvi, vode sjedilački način života, imaju poremećaj spavanja, kronični stres ili od žena s policističnim jajnicima (PCOS).
Kako prepoznati inzulinsku rezistenciju?
Inzulinska rezistencija često nema jasne simptome. Neki znakovi koji mogu upućivati na nju su: umor nakon jela, povećan apetit ili želja za slatkim, poteškoće s mršavljenjem, povišeni krvni tlak ili trigliceridi, tamnije boja kože na vratu ili pazuhu (tzv. acanthosis nigricans).
Kako se dijagnosticira?
Najjednostavniji način za procjenu rizika je laboratorijska obrada. U praksi se koristi: glukoza i inzulin, izračun tzv. HOMA-IR indeksa, test opterećenja glukozom (OGTT). Povišeni inzulin uz normalnu glukozu znak je da tijelo već “pojačano radi” kako bi održalo ravnotežu.
Može li se stanje popraviti?
Dobra vijest je da se inzulinska rezistencija može značajno poboljšati, pa i normalizirati – najčešće promjenom životnih navika. To uključuje: smanjenje tjelesne težine (već 5–10% manje tjelesne mase ima mjerljiv učinak), redovitu tjelesnu aktivnost (barem 150 minuta tjedno), uravnoteženu prehranu s manje jednostavnih šećera, zasićenih masti i prerađene hrane, dobar san i kontrolu stresa. U nekim slučajevima liječnik može preporučiti i lijekove poput metformina, osobito ako postoji povišen šećer ili rizik od dijabetesa.
Zašto je važno reagirati na vrijeme?
Inzulinska rezistencija ne znači da osoba već ima dijabetes – ali znači da se tijelo nalazi na putu prema njemu. Pravovremeno prepoznavanje i djelovanje može spriječiti razvoj šećerne bolesti, ali i drugih bolesti povezanih s metaboličkim sindromom – poput hipertenzije, dislipidemije i povećanog kardiovaskularnog rizika.
Sve to sprečava prijevremeno oboljenje od bolesti srca i krvnih žila – prijevremeni srčani i moždani udar. Kao i kod većine kroničnih bolesti, ključ uspjeha je u ranom otkrivanju. Redovite kontrole, zdrava prehrana i kretanje najbolja su “terapija” koju svatko od nas ne da može, već mora započeti odmah.
(Romana Kovačević Barišić)
