Prije točno 30 godina, plastični kirurg prof.dr.sc. Milomir Ninković odradio je prvu rekonstrukciju dojke uz pomoć vaskularnih režnjeva s donjeg dijela trbuha. Metoda koja je tada bila tek u povojima, danas je standard u svijetu
Za ženu oboljelu od karcinoma dojke, gubitak dojke nije samo fizička rana – on duboko zadire u sliku o sebi i svakodnevno samopouzdanje. Rekonstrukcija zato nije tek estetski zahvat, već važan korak na putu emocionalnog i fizičkog ozdravljenja. Prije točno tri desetljeća, plastični kirurg prof.dr.sc. Milomir Ninković odradio je prvu rekonstrukciju dojke uz pomoć vaskularnih režnjeva s donjeg dijela trbuha. Metoda koja je tada bila tek u povojima, danas je standard u svijetu. Počeci, pak, nisu bili jednostavni.
– Kroz cijelu povijest rekonstruktivne i plastične kirurgije, postoji i tendencija rekonstrukcije dojke, samo su se metode mijenjale. Uvođenjem mikrokirurških metoda 80-ih godina, vezanih za tzv. posttraumatsku kirurgiju, tehnika mikrokirurškog prijenosa tkiva počela se primjenjivati i u rekonstrukciji dojke – započinje profesor Milomir Ninković, voditelj Odjela plastične, rekonstrukcijske, estetske kirurgije i kirurgije šake u Internacionalnom Medicinskom Centru Priora u Čepinu.
Ideju dala pacijentica
Prisjeća se i švedskog plastičnog kirurga Hansa Holmströma, koji je koncem 70-ih godina objavio rezultat nove tehnike rekonstrukcije dojke korištenjem tkiva s donjeg dijela trbuha.
– Ideju mu je za taj pothvat dala pacijentica koja je komentirala kako je šteta da se, nakon estetskih zahvata zatezanja trbuha, sav višak tkiva baca. Zar ne bi bilo korisno, pitala ga je, da se koristi za rekonstrukciju dojke? Ima istu konzistenciju, kao i dovoljno kože. Holmström je razmislio i izveo dvije operacije metodom vezanog režnja. Tkivo s donjeg dijela trbuha, preko mišića kao nositelja krvnih žila, prenio je u područje dojke, provukavši ga kroz kožni tunel. Izazvao je ogroman interes kolega plastičnih kirurga, a ta se tehnika posebno intenzivno primjenjivala u Atlanti u SAD-u – priča dr. Ninković, koji je dr. Holmströma privatno poznavao pa su dosta i o tome razgovarali.
Poznati plastični kirurg Michael Scheflan iz Atlante posjetio je sredinom 80-ih godina Ljubljanu, gdje je zatekao i mladog kolegu iz Sarajeva, dr. Milomira Ninkovića.
Kroz cijelu povijest rekonstruktivne i plastične kirurgije, postoji i tendencija rekonstrukcije dojke, samo su se metode mijenjale. Uvođenjem mikrokirurških metoda 80-ih godina, vezanih za tzv. posttraumatsku kirurgiju, tehnika mikrokirurškog prijenosa tkiva počela se primjenjivati i u rekonstrukciji dojke.
– Na medicinskom je kongresu prikazao tehniku rekonstrukcije dojke pa smo ga zamolili da zajedno odradimo jednu takvu operaciju u Ljubljani. Ta operacija nije bila tako uspješna, velik je dio tkiva propao. Tada se ljubljanski plastični kirurg Zoran Arnež odlučio primijeniti mikrokirurške metode: tkivo s donjeg dijela trbuha potpuno je odvojio, ostavivši ga na jednom krvnom sudu, i zatim ga presadio u područje dojke – prisjeća se Ninković.
Tako se razvio režanj koji se u početku prenosio u kombinaciji s kožom i mišićem. Danas se, pak, prenose isključivo koža i masno tkivo trbuha, bez uzimanja mišića trbušnog zida kao nositelja prokrvljenosti. Krvni sud se izolira iz mišića, čime se znatno smanjuje trauma za pacijenticu i čuvaju funkcije trbušnog zida. Bio je to početak revolucionarnih zahvata kada je riječ o rekonstrukciji dojke. Nakon što se u jesen 1992. dr. Ninković pridružio Klinici za plastičnu i rekonstruktivnu kirurgiju Medicinskog sveučilišta u Innsbrucku, posvetio se, među ostalim, i rekonstrukciji dojke uz pomoć mikrovaskularnih režnjeva.
Nije ni tamo sve odmah teklo glatko. Pokazao se problem – na koji krvni sud vezati režanj uzet s trbuha? Odgovor je dala anatomska studija i klinička primjena rezultata anatomske studije iza koje stoje profesor Ninković i njegove kolege iz Klinike za plastičnu kirurgiju u Innsbrucku, u suradnji s Anatomskim institutom. Publicirana je 1995. u britanskom žurnalu plastične kirurgije. Studija je pokazala kako se taj problem može premostiti tako da se režnjevi s trbuha spoje s krvnim sudom koji se nalazi direktno iza rebara, a koji kardiolozi inače koriste za srčanu premosnicu.
Profesor Ninković punih 30 godina radi po istom principu, kojega je razvijao zajedno sa svojim austrijskim kolegama. Iza njega su stotine takvih zahvata kojima je pacijenticama vratio ne samo oblik tijela, već i vjeru u sebe i novu nadu za bolju budućnost. Svaka rekonstruirana dojka priča priču o hrabrosti, borbi i pobjedi.
Tehnički složeni zahvati
– Jako je puno mjesta na tijelu odakle se može uzeti tkivo za rekonstrukciju dojke, s donjeg dijela trbuha, unutarnje strane natkoljenice, gornjih ili donjih dijelova stražnjice… Važna je samo mikrokirurška sposobnost da to tkivo prenesete s jednog mjesta na drugo i spojite – poručuje.
Takvi zahvati traju četiri do pet sati, a tehnički su dosta složeni. Jedna od današnjih metoda rekonstrukcije dojke nakon operacije karcinoma jest i stavljanje implantata u sačuvani kožni „džep“.
– Svaki implantat je ograničenog trajanja, a ako pacijentica reagira na njega kao na strano tijelo, može se razviti kapsularna fibroza, i to u 15 do čak 30 posto pacijentica, posebice u slučaju naknadnog zračenja. Rekonstrukcija vlastitim masnim tkivom, povezanim s kožom, daje rezultat koji traje doživotno, a dojka ima normalnu konzistenciju i boju – zaključuje prof.dr.sc. Milomir Ninković.
(Ordinacija.hr)
