Sva su djeca ponekad nepažljiva, hiperaktivna ili impulzivna, no kada takvo ponašanje postane trajni obrazac koji ometa svakodnevni život, roditelji se s pravom pitaju radi li se o poremećaju pažnje. Stručnjaci objašnjavaju ključne razlike i na što obratiti pozornost.
Gotovo svaki roditelj predškolskog djeteta iskusio je iscrpljujuće dane ispunjene neprestanom aktivnošću, kratkotrajnom pažnjom i impulzivnim odlukama svojeg mališana. Većina stručnjaka slaže se da je sklonost razvoju poremećaja pažnje s hiperaktivnošću (ADHD) prisutna od rođenja, no simptomi često postaju uočljivi tek polaskom u osnovnu školu. Razlog tome je što se temeljna ponašanja ADHD-a – nepažnja, impulzivnost i hiperaktivnost – u ranoj dobi smatraju dijelom tipičnog razvoja. Međutim, dok većina djece postupno prerasta takve obrasce, kod djece s ADHD-om oni ne samo da ustraju, već i značajno ometaju njihovo funkcioniranje u školi, kod kuće i u odnosima s vršnjacima. Ta razlika postaje sve očitija kako dijete odrasta, a školske obveze zahtijevaju sve veću razinu usredotočenosti, strpljenja i samokontrole.
Sanjari koji su “uvijek u svom svijetu”
Roditelji djece s dominantno nepažljivim tipom ADHD-a često opisuju svoje mališane kao sanjare koji su “uvijek u svom svijetu”. Možda ste primijetili da vaše dijete izgleda kao da vas ne čuje čak i kada mu se izravno obraćate ili da ga morate pozvati više puta prije nego što dobijete odgovor. Takva djeca često gube stvari, od školskih knjiga i olovaka do novih kutija za užinu, te imaju velikih poteškoća s dovršavanjem zadataka. Možete zamoliti dijete da se ode odjenuti, a deset minuta kasnije zateći ga kako se igra, napola odjeveno. Zbog problema s praćenjem uputa u školi, teško pamte naučeno gradivo, unatoč velikom trudu koji ulažu kod kuće. Izbjegavaju ili s negodovanjem pristupaju aktivnostima koje zahtijevaju dugotrajan mentalni napor, poput domaće zadaće ili čitanja.
Impulzivnost se očituje u neprestanom prekidanju tuđih razgovora i igara, “istrčavanju” s odgovorima prije nego što je pitanje dovršeno i velikim poteškoćama s čekanjem na svoj red.
S druge strane spektra nalaze se djeca s dominantno hiperaktivno-impulzivnim tipom. Njihovi roditelji često govore kako se “nikada ne usporavaju” i ponašaju kao da ih “pokreće motor”. Takvo dijete ne može mirno sjediti za vrijeme obroka, stalno se vrpolji, tapka nogama ili se migolji na stolici. U situacijama kada se očekuje da sjede, poput nastave, često ustaju i hodaju. Impulzivnost se očituje u neprestanom prekidanju tuđih razgovora i igara, “istrčavanju” s odgovorima prije nego što je pitanje dovršeno i velikim poteškoćama s čekanjem na svoj red. Djeluju prije nego što razmisle o posljedicama, što može dovesti i do opasnih situacija, poput pretrčavanja ceste bez gledanja. Njihovo ponašanje često se opisuje kao “spremni… pali… ciljaj”, a zbog nametljivosti mogu imati problema u sklapanju prijateljstava.
Ključno za razlikovanje uobičajenog dječjeg ponašanja od simptoma ADHD-a jest promatranje konteksta, učestalosti i utjecaja na svakodnevni život.
Ključno za razlikovanje uobičajenog dječjeg ponašanja od simptoma ADHD-a jest promatranje konteksta, učestalosti i utjecaja na svakodnevni život. Da bi se postavila dijagnoza, iz Američke pedijatrijske akademije savjetuju da simptomi moraju trajati najmanje šest mjeseci, moraju se pojaviti prije 12. godine života te moraju biti prisutni u najmanje dva različita okruženja, primjerice kod kuće i u školi. Ako se dijete loše ponaša samo u školi, ali kod kuće dobro funkcionira, vjerojatno se radi o nekom drugom problemu. Upravo zato su informacije od učitelja i školskih stručnjaka neprocjenjive u dijagnostičkom procesu. Usporedbom ponašanja u različitim okruženjima, stručnjak može isključiti druge moguće uzroke, kao što su neodgovarajuće roditeljske prakse ili poteškoće u učenju.
Tri lica jednog poremećaja
ADHD se manifestira kroz tri osnovna tipa. Prvi je predominantno nepažljivi tip, koji se nekada nazivao ADD, a karakteriziraju ga teškoće s fokusom, organizacijom i praćenjem uputa bez izražene hiperaktivnosti. Drugi je predominantno hiperaktivno-impulzivni tip, kod kojeg dijete može održavati pažnju, ali pokazuje izraženu motoričku aktivnost i impulzivnost. Treći i najčešći je kombinirani tip, gdje su prisutni simptomi iz obje skupine. Važno je znati da se ADHD različito manifestira kod dječaka i djevojčica; dječaci češće pokazuju hiperaktivne simptome, dok djevojčice mogu biti tiho nepažljive, zbog čega njihov problem ponekad ostaje neprepoznat dulje vrijeme.
Kada potražiti stručnu pomoć?
Ako ste zabrinuti da vaše dijete pokazuje znakove ADHD-a, prvi korak je razgovor s pedijatrom ili obiteljskim liječnikom. On može obaviti pregled kako bi isključio druge zdravstvene probleme koji mogu uzrokovati slične simptome te vas, po potrebi, uputiti specijalistu poput dječjeg psihologa, psihijatra ili neurologa. Iako tretman ne može izliječiti ADHD, može uvelike pomoći u ublažavanju simptoma i poboljšanju funkcioniranja. Rana dijagnoza i intervencija, koje mogu uključivati bihevioralnu terapiju, edukaciju roditelja, prilagodbe u školi te ponekad i lijekove, mogu napraviti ogromnu razliku u djetetovu akademskom uspjehu, samopouzdanju i socijalnim odnosima.
Uloga roditelja je ključna
Odgajanje djeteta s ADHD-om može biti izazovno, no roditelji imaju ključnu ulogu u upravljanju simptomima. Stručnjaci savjetuju uspostavljanje jasne i dosljedne dnevne rutine jer djeca s ADHD-om najbolje funkcioniraju u predvidljivom okruženju. Organizirajte dom tako da svaka stvar ima svoje mjesto kako biste smanjili zaboravljivost i gubljenje predmeta. Velike zadatke razbijte na manje, lakše savladive korake i koristite slikovne ili pisane popise kako bi dijete lakše pratilo obveze. Umjesto kritiziranja nepoželjnog ponašanja, usredotočite se na pozitivno potkrepljenje – pohvalite i nagradite trud, uspješno izvršen zadatak ili primjereno ponašanje. Strpljenje, razumijevanje i strukturirano okruženje najbolji su alati koje možete pružiti svom djetetu kako bi naučilo upravljati svojim izazovima i ostvariti svoj puni potencijal. ( Ordinacija.hr )
