Jedan je od vodećih stručnjaka u području poslovne i organizacijske psihologije, Sandro Kraljević u razgovoru za Ordinaciju.hr koji je vodila novinarka Katja Knežević ističe da tvrtke organizacijskoj psihologiji pribjegnu tek kada u radnom okružju dođe do ključanja u međuljudskim odnosima, dijelom i zbog podcjenjivanja važnosti brige za mentalno zdravlje.
Nije stvarao grandiozni plan, već je dobro poznavao svoje granice. Stoga davanje otkaza u poznatoj korporaciji nakon svega 24 sata nije vidio kao problem, već kao poticaj za rast. Pa ipak, karijerne kockice u potpunosti su se posložile u njegovu korist i danas je Sandro Kraljević jedan od vodećih stručnjaka u području poslovne i organizacijske psihologije u Hrvatskoj, upravlja firmom za poslovno savjetovanje, a prije nekoliko godina napisao je knjigu koja bi uskoro trebala izaći u dopunjenom izdanju. Njegove se usluge najčešće traže tek kada u tvrtkama dođe do svojevrsne točke ključanja u međuljudskim odnosima, dijelom i zbog podcjenjivanja važnosti brige za mentalno zdravlje na našim prostorima. Razgovaramo o tome kako je organizacijska psihologija postala njegova strast te koji su ključni izazovi pred tvrtkama koje se suočavaju s digitalizacijom, radom na daljinu i novim generacijama na tržištu rada.
Je li postojala verzija Sandra prije organizacijske psihologije ili ste oduvijek znali u koje se područje želite usmjeriti?
Postojala je verzija koja je znala da će raditi s ljudima, ali nije znala točno kako. Bilo je tu raznih faza, ali kad sam prvi put u ruke dobio literature iz organizacijske psihologije, to je bio taj klik. Napokon se sve posložilo. Ono što me najviše privuklo bio je uvid koliko psiholoških mehanizama utječe na ponašanje u radnom kontekstu. I da to može biti prostor gdje se ne pomaže samo pojedincu, nego cijelom sustavu.
Zanimljiva je priča da ste u jednoj poznatoj kompaniji otkaz dali nakon 24 sata, a potom u rekordnom roku i sa samo 28 godina pokrenuli vlastitu tvrtku. Kako ste se osokolili na takav potez?
Nisam imao grandiozni plan, imao sam granicu. Ona se dogodila kad sam shvatio da ne želim ostati u sustavu koji me iscrpljuje, a ne koristi ni mojoj kreativnosti ni znanju. Nakon 24 sata u jednoj velikoj firmi dao sam otkaz i pokrenuo svoje. Pokazalo se da ljudi žele partnera koji ih čuje, koji ne prodaje generična rješenja. Ispalo je da je ta granica bila najbolji poticaj za rast.
Certificirani ste NLP majstor i NLP coach, praktičar mindfulnessa i autogenog treninga, a trenutno se educirate za kognitivno-bihevioralnog psihoterapeuta. Kako balansirate svoje afinitete u svakodnevici?
Oni se organski nadopunjuju. NLP mi pomaže u jezičnim obrascima i stvaranju konteksta promjene. Mindfulness mi daje širinu i usmjerenost. KBT mi daje strukturu i alat za razradu disfunkcionalnih obrazaca. Sve to koristim svakodnevno – i u individualnom radu, i u edukacijama, i u pisanju.
Osnivač se i vlasnik Mind Lab tvrtke poslovno savjetovanje. Možete li ukratko opisati za koje vas sve potrebe firme mogu angažirati?
Najčešće me angažiraju kad treba bolje razumjeti ljude unutar sustava, razviti leadership kompetencije, provesti psihološke procjene za odabir ili razvoj zaposlenika ili pak osmisliti edukacijski program koji nije “još jedno predavanje”. Uz mene, u timu imam i druge psihologe, ali i suradnike koji dolaze iz poslovnog, pravnog ili IT konteksta – ovisno o potrebama projekta.
Poslovna i organizacijska psihologija doživjela je brojne promjene u posljednjim godinama, posebice s naglim porastom digitalizacije i rada na daljinu. Kako vidite ove promjene u kontekstu upravljanja timovima i organizacijama?
Digitalizacija je razgolitila probleme koje smo ranije mogli zamaskirati. Pokazalo se da produktivnost ne ovisi o kontroli, nego o jasnoći, autonomiji i smislu. Rad na daljinu otkrio je koliko lideri znaju (ili ne znaju) voditi ljude koje fizički ne vide. Organizacije koje su preživjele bez mikromenadžmenta su sada otpornije, a zaposlenici loših sustava su sada iscrpljeniji nego ikad.
Kako vidite trendove u vezi s liderstvom u budućnosti? Hoće li menadžeri više nego ikad morati razvijati vlastite emocionalne i socijalne vještine?
Lideri budućnosti neće biti oni koji sve znaju, nego oni koji znaju upravljati emocijama – i svojim i tuđim. Golemanovo istraživanje još iz 1995. pokazalo je da emocionalna inteligencija čini više od polovice razlike između prosječnog i vrhunskog lidera. To će u svijetu nesigurnosti, raznolikosti i stalne promjene biti važnije nego ikad.
Nerijetko ističete da je zlatno pravilo kako na radnom mjestu ljude treba tretirati – kao ljude, ali i da u tome poslodavci nerijetko kiksaju ili da se čeka svojevrsnih “5 do 12” za rješavanje problema. Kakve to posljedice ostavlja na tim?
Odgoda je najskuplja moguća odluka. Kad ne reagiramo na vrijeme, frustracija se gomila, komunikacija postaje toksična, a odlazak dobrih ljudi samo je pitanje vremena. Psihološki gledano, šutnja daje prešutno odobrenje. Timovi bez otvorene komunikacije ne stagniraju – oni propadaju.
Novi izazov za menadžere zasigurno je i suočavanje s novom snagom na tržištu rada- pripadnicima generacije Z. Koje su ključne razlike među generacijama i kako ih uspješno pomiriti?
Generacija Z nije ni bolja ni gora – samo drugačija. Imaju nižu toleranciju na autoritet bez kredibiliteta, brže gube interes, ali brže i uče. Očekuju feedback u stvarnom vremenu i smislen rad. Najveća greška je pristupati im s etiketom “nezahvalni i razmaženi”. Stariji kolege im mogu biti mentori, a ne kritičari. Pomirenje počinje razumijevanjem.
Kakvu nam pak promjenu donosi priljev stranih radnika na domaće tržište rada?
Donosi ono čega smo se dugo bojali – test vrijednosti koje smo uzimali zdravo za gotovo. Raznolikost izaziva i izazvat će napetosti, ali i otvoriti prostor za zreliji pristup upravljanju ljudima. Tko misli da će sve ostati isto, griješi. Trebat ćemo više empatije, jezika prilagodbe i lidera koji znaju voditi multikulturalne timove.
Dojam je da u Hrvatskoj dosta površno pristupamo temi mentalnog zdravlja ili je nerijetko zanemarujemo. Kakav je Vaš dojam po tom pitanju, napose iz perspektive rada s tvrtkama?
Pomaci postoje, ali još je to sve površno. Često se mentalno zdravlje gura kao buzzword, bez stvarne strategije iza toga. Ljudi su sve iscrpljeniji, a direktori često reagiraju tek kad netko završi na bolovanju. Ako čekaš “5 do 12” u ovoj priči, znači da si već zakasnio.
Autor ste knjige “Kako preživjeti u suvremenoj džungli”. Među ostalim, spominjete da je prvi korak u promjeni neproduktivnih navika osvježavanje svijesti o vlastitim izborima. Kako možemo primijeniti ovu filozofiju, a da ne osjetimo pritisak ili frustraciju zbog promjena?
Tako da osvijestiš da izbor ne mora biti velik. Ne moraš dati otkaz da bi uzeo pauzu. Ne moraš mijenjati karijeru da bi zamolio za jedan dan rada od doma. Najveća promjena događa se kad naučimo upravljati mikrosituacijama. Kad prestanemo misliti da se sve mora promijeniti odmah – i da smo mi ti koji to sve moraju riješiti.
Knjiga će uskoro doživjeti i svoje drugo izdanje. Jesu li se pitanja ubrzane svakodnevice promijenila u odnosu na ona koja ste isticali u prvom izdanju ili su ona aktualna i danas?
Promijenila su se forma i intenzitet, ali ne i srž. I dalje smo preopterećeni, i dalje se “liječimo” produktivnošću, i dalje bježimo od tišine. Danas imamo više alata, ali i više buke. Upravo zato smatram da će drugo izdanje knjige i dalje biti aktualno – samo će neke stranice sada čitati više ljudi nego prije.
Razgovarala: Katja Knežević
