Trećina oboljelih od šećerne bolesti u Hrvatskoj uopće ne zna da imaju problem sa zdravljem.
Dijabetes predstavlja globalni zdravstveni izazov s ozbiljnim posljedicama po zdravlje i kvalitetu života milijuna ljudi diljem svijeta. Ova kronična bolest metaboličkog sustava zahtijeva sveobuhvatni pristup liječenju i upravljanju kako bi se spriječile ozbiljne komplikacije. Jedan od ključnih elemenata u upravljanju dijabetesom je i kontrola tjelesne težine.
Razgovarali smo s dr. sc. Kristinom Blaslov, dr. med. Specijalist endokrinologije i dijabetologije, iz Poliklinike MY MED, koja je svoj put u medicini oblikovala kroz predanost, stručnost i stalno učenje. Za mnoge liječnike, medicina nije samo poziv, već životna strast koja ih vodi kroz svaki korak njihove karijere. Susret s pacijentima, svakodnevne borbe s bolestima i nesigurnosti koje nosi svaki novi slučaj, čine ovaj put fascinantnim i nepredvidivim. Od studentskih dana do voditeljice medicinskog sektora poliklinike, dr. Blaslov nije samo svjedok razvoja medicinske znanosti, već i aktivni sudionik u promicanju kvalitetne skrbi za svoje pacijente.
Foto: Matija Habljak/PIXSELL
Kako biste opisali svoj put u medicini od studentskih dana do specijalizacije i doktora i poliklinike?
Ja sam se za studij medicine opredijelila dosta rano, to je nekako bio kao nagon. Uvijek sam to doživljavala više kao poziv nego kao samo zvanje i zanimanje. Tako i u kontekstu studentskih dana, preko stažiranja, specijalizacijskih dana pa sve do samostalnog rada. Zapravo, jako držim do tzv. stare medicine i općenito mislim da se nekako moj interes prema endokrinologiji i biotehnologiji začeo već ranije, a dobio su svoj potpuni smisao na trećoj godini fakulteta. Endokrinologiju doživljavam kao jedan simfonijski orkestar, recimo bečke filharmonije, a kada nešto tu nije u redu s jednim dijelom kolektiva, to se osjeti u cijelom kolektivu. Zapravo, endokrinolog je nešto kao dirigent, mi zapravo moramo razmišljati o svim organima prilikom liječenja. Kada govorimo konkretno o dijabetologiji, govorimo o mikro i makrovaskularnim komplikacijama: oči, bubrezi, periferni živci, srce, krvne žile. Međutim, dijabetologija je puno više od toga, tu je i kvaliteta života samog pacijenta. Svaki taj hormon ima protu-hormon, znači sve mora biti savršeno usklađeno i proces liječenja je uvijek dinamičan. Jer nije bit u dužini života ako on nema svoju kvalitetu.
Možete li detaljnije objasniti svoje istraživačke interese?
Kada sam upoznala jednu profesoricu na fakultetu, koja je dijabetolog endokrinolog i koja me u mom znanstvenom razvoju usmjeravala u samom početku, u mojim prvim pokušajima izdavanja znanstvenog rada rekla mi je “znaš, moraš puno pročitati za malo napisati”. Uvijek morate pratiti najnoviju literaturu, stariju literaturu, reference različitih radova i istraživanja na većim populacijama, na manjim populacijama, različitim populacijama, rasama… I nakon svega toga pokušati to što je već ustanovljeno primijeniti u kliničkoj praksi. A kao znanstvenik onda iz toga pokušati generirati ideju koja još nije provedena, prikupiti svoju skupinu pacijenata i onda gledati nešto vrlo specifično kod njih.
Mislim da bi generalna poruka za svakog bila da prvo posluša svoj organizam, ne poistovjećuje se s drugima, jer mi nismo drugi, mi smo jedinstveni.
Koji su najveći izazove s kojima se susrećete u vašem radu s pacijentima oboljelima od šećerne bolesti ? Posebno s obzirom na suvremene tehnološke alate koji su dostupni?
Generalno, najveći izazov je zapravo boriti se s društveno nametnutom paradigmom da svi moramo biti prvo sretni, a onda zdravi. U gužvi svega, ne moramo svi biti zdravi, to je prvo što moramo proći s pacijentom, činjenicu da je dobio dijagnozu i da je dijagnoza šećerne bolesti trajna i doživotna. Ali tu je dinamika liječenja koja je drugačija, odnosno podložna promjenama. Ono što bi ja voljela istaknuti da pacijenti vrlo često dođu do nekakvog “bloka” jer inzulin općenito shvaćaju kao kraj svoje bolesti, tu završava sreća, zadovoljstvo i sve ostalo. Ako ne utrošite vrijeme i ne objasnite pacijentu da njihova kvaliteta života neće suštinski biti narušena, oni nikada neće prihvatiti svoju bolest.
Foto: Matija Habljak/PIXSELL
Što se tiče tehnoloških opcija, ono što je problem je što ljudi suštinski ne žele vidjeti svoje glikemije. Ja ću početi upravo od sebe jer sam svaki taj uređaj osobno nosila na sebi kako bi mogla reći pacijentu kakav je to osjećaj, kolika je tu točnost i što je normalno. Kod zdravog čovjeka, nakon što nešto pojedemo glikemija kreće rasti i može narasti na 10,11, ovisno od tome što smo pojeli i nakon pola sata ona ima krivulju pada. Ali čak sam i ja jednom prilikom pri povratku iz Dalmacije u jednom trenu nazvala kolegicu i rekla da ću u ponedjeljak napraviti test jer sam mislila da imam dijabetes zato što mi je uređaj pokazao 11. Ali prije toga sam pojela čokoladicu, gazirano zašećereno piće i sve ostalo što ne bi trebali tako da je to bila normalna reakcija, ali ipak je psihološki drugačije kada vidite vrijednost na uređaju. Svaka točka liječenja, svako uvođenje, skidanje terapije, provođenje edukacije, uvijek dolazi do nekakve svoje točke zasićenja gdje morate stati i ponoviti sve kao da je prvi pregled. Tako da prepreka je puno, ali nisu nepremostive.
Kako ste se nosili s izazovima koje je donijela pandemija u radu s pacijentima oboljelima od šećerne bolesti?
Što se tiče podataka i istraživanja oko COVID-19, to je nešto o čemu ćemo mi moći govoriti za 10 ili 20 godina, kakve su konkretno bile posljedice i što je ta infekcija imunološko uzrokovala ili nije uzrokovala. No zanimljiva je bila druga povezanost, Zagrebom je primjerice prije pandemije hodalo 10.000 ljudi s nedijagnosticiranom šećernom bolesti. Međutim, tijekom pandemije, ljudi su dolazili preko hitnog prijema u bolnicu i onda se tijekom pretraga otkrilo da imaju nešto drugo, šećernu bolest. Da li možemo reći da je korona donijela točniju sliku broja bolesnika? Teško je reći, ali pojavnost samog virosa je sigurno dovela do upućivanja na vađenje krvi većeg broja ljudi i do toga da se onda našla povišena glikemija kod nekih.
Koliko ljudi u Hrvatskoj, statistički gledano, uopće ne zna da ima šećernu bolest?
Mi uvijek govorimo o pravilu jedne trećine kada bi gledali ukupnu brojku oboljelih, jedna trećina ne zna za bolest, jedna trećina je dobro regulirana i jedna trećina nije dobro regulirana. To je otprilike pravilo što znači da trećina od oboljele populacije ne zna da ima šećernu bolest. Tako vrijedi i u cijeloj Europi i u cijelom SAD-u, jedna trećina se brine dobro o sebi, jedna trećina ne, a jedna trećina uopće ne zna.
Kako biste opisali svoju iskustvu rada s mladima oboljelima od tipa 1 šećerne bolesti i što smatrate najvažnijim u pružanju podrške mladima?
Rad s mladom skupinom pacijenta je bio nekakav moj začetak dijabetologije gdje sam se prvi put i susrela s tehnologijom, u smislu inzulinskih pumpi. Baš od te skupine, mladih adolescenata, sam naučila da je skrb o pacijentu obostrani odnos, tj. moramo učiti jedni od drugih. Zapravo, interesantni je koliko možemo naučiti od njih o samoj bolesti, s obzirom na to da su oni uglavnom to dobili u mladenačkoj dobi i ne znaju za drugo te su vrlo fokusirani na svoju bolest. Recimo, radila sam u međunarodnim kampovima za mlade oboljele od dijabetesa gdje su bili pomiješani Talijani, Španjolci, Hrvati pa se moglo usporediti tko je bolje osviješten i tu bi nas stavila na prvo mjesto. Očito je kombinacija pedijatrije i roditeljske skrbi uz jako dobro discipliniranu djecu dovela da imaju veću kontrolu nad svojom bolesti. Istaknula bi jedan znanstveni članak koji to jako dobro opisuje, Manage diabetes in a rave new world. Vi zapravo morate znati interakciju, odnosno posljedice različitih supstanci koje su među mladima popularni na samu šećernu bolest. To je opet jedan interesantni dio o šećernoj bolesti za koju mislim da bi svaki dijabetolog trebao znati jer on pogađa sve, ne samo mlade. Puno sam naučila od njih o dijabetesu, primjerice mi u načelu opisujemo da bi fizička aktivnost trebala spuštati šećer. Međutim, onda od njih naučiš da intenzivna fizička aktivnost povisuje šećere jer smetneš s uma fiziologiju s druge godine fakulteta, zaboraviš da imamo pohranjene zalihe šećera i zaboraviš da u nedostatku glukoze i inzulina u njima i dalje radi kontrahormon koji će dizati šećer. Dosta surađujem i s Nenadom Šimunkom koji je prva osoba s dijabetesom tip 1 koji je triatlonac. Tu jednostavno učimo od takve osobe jer ona neminovno mora znati više iz prakse nego što ćemo mi znati iz teorije. Samo boravljenje s njim mi je isto bilo jako interesantno i mislim da danas s puno većom sigurnošću mogu i svoje rekreativce, bicikliste i alpiniste, ali i ostale nekako bolje savjetovati u vezi njihove bolesti.
Foto: Matija Habljak/Pixsell
Njegovo iskustvo bi se moglo, recimo, i prevesti u metabolizam ljudi koji žele smršaviti, a ne jesti. Jedno “pravilo” kaže nemoj večerati iza 6 sati. Mislim da to nije dobro, treba jesti 2 sata prije nego što se ide spavati. Jer što se događa? Ako jedemo do 6 sati ranije, ili na primjer za večeru samo salatu, organizam ulazi u stanje gladovanja. Počinju se opet oslobađati naši šećeri, znači jetra generira glukozu iz zaliha, traži inzulina u zdravih ljudi ili u osoba s takozvanim tipom 2 dijabetesa. Taj će inzulin rasti urnebesno, inzulin je hormon rasta, inzulin je čuvar masti. I tu priča završava. Tako će onda osoba s tipom 2 dijabetesa gladovanjem imati veću glikemiju, a osoba koja nastoji smršaviti, zapravo će imati slabiji rezultat. Čvrsto smatram da je popularnost pet obroka na dan dovela do današnje pandemije debljine. Treba jesti tri puta dnevno, pošteno se najesti i imati pošteni obrok i pošteni razmak između tih obroka. Za sve koje više zanima što se događa u tijelu tijekom jela i žele smršaviti, bilo bi stvarno dobro da si pročitaju barem dio knjige Glukozna revolucija. Ne zbog toga što sam zagovornik takve prehrane kontinuirano, nego zato što treba iz nje izvući jednu rečenicu: “If you want to eat carbs, eat carbs.”
Trećina od oboljele populacije ne zna da ima šećernu bolest
Znate što ja kažem kad mene pitaju koji je najzdraviji kruh? Onaj koji se svaku noć mijesi iz čistog tijesta i kada znate što jedete. Ja sam osobno zagovornik umjerene mediteranske ketogene prehrane. Znači, mora biti svega umjereno, ali ipak ovdje idemo na uštrb nezasićenih masnoća. Međutim, ja sam i zagovornik promjena. Organizam, jednostavno, kad se podmaže u jednom smjeru, dođe uvijek do neke stagnacije, zasićenja, zamora. Onda treba napraviti rez, šok na drugu stranu. Naravno, nikada ekstremne šokove. Ekstremni šokovi, ekstremni učinci na metabolizam, odnosno brzo mršavljenje, to je u principu bolesno stanje. To je isto kao da odjednom razvijete, kako ljudi odjednom razviju nekakvim autoimunim bolestima štitnjače, tu hipertireozu, odnosno pojačan rad štitnjače. Dakle, izgubiti 20 kila u dva mjeseca je patološko stanje i neminovno će se opet odraziti, a prvo će se odraziti “jojo efektom”.
Foto: Matija Habljak/PIXSELL
Ideja je zapravo razbiti te uvriježene paradigme. Danas su se pojavili internetski pismeni pacijenti, i to je dobra stvar, jer možemo zajedno raspravljati o dijagnozi. Problem je što se dolazi zbog nalaza. Ja sam neki dan, sat vremena provela s jednim pacijentom koji je došao zbog povišenog nalaza kalcija u urinu, a na kraju smo došli do poremećaja metabolizma. Znači, on je izašao s 3-4 dijagnoze. Pacijent ne bi trebao dolaziti zbog papira. Tako sam i postavila ovu kliniku, tako se ponaša i moje medicinsko osoblje, ne liječi se nalaz, liječi se čovjek. Ne dolazite zbog nalaza, dolazite zbog simptomatologije. Simptomatologija se razvila davno prije i u principu treba radit na toj prevenciji.
I onda neka bude usmena poruka s jednog pacijenta na drugog, neka se znanje širi, znanje je tu zbog toga. Ali što nam znači ta prevencija papira u smislu dugovječnosti, ako ta dugovječnost nije kvalitetna jer pacijent ima simptomatologiju. To je taj nekakav krug, nekakva vizija s kojoj smo mi krenuli i želimo ju proširiti i zapravo dati da se ona čuje.
Kako motivirate sebe i svoje kolege u poliklinici MY MED?
Poliklinika MY MED specijalizirana je za dijagnostiku i liječenje debljine, šećerne bolesti, bolesti štitnjače i ostalih endokrinoloških i kardiometaboličkih poremećaja. Znači sve što se tiče metaboličkih stanja, endokrinoloških bolesti, od šećerne bolesti do bolesti štitnjače, bračne neplodnosti, bolesti nadbubrežnih žlijezda, povišeno krvnog tlaka, jer imamo dostatnu opremu, laboratorijski smo povezani i imamo najsuvremeniju ultrazvučnu dijagnostiku. U danu imamo različite pacijente, različite simptome i različite izazove i neminovno je da ostavlja traga na nama. No, mene je moja majka naučila da kad ideš na posao, probleme ostavljaš doma. Tako da, zapravo, kad ja idem na posao, ja uskačem u nove cipele i čim ima više posla i čim se otvara spektar mogućnosti pomaganja ljudima, time sam ja zapravo zadovoljnija i ispunjenija.
Foto: Matija Habljak/PIXSELL
Dolaze nam ljepši dani, ljudi se okreću prema ljetu, a sigurno razmišljaju i o mršavljenju kako bi zablistali na plaži. Što bi im poručili, kako da zdravo izgube kilograme s kojima se muče?
Mislim da bi generalna poruka za svakog bila da prvo posluša svoj organizam, ne poistovjećuje se s drugima, jer mi nismo drugi, mi smo jedinstveni. A ako primijete neku simptomatologiju ili ima nekakve želje oko mršavljenja, svakako se prije toga konzultirajte sa stručnjakom da se to odradi na najbolji, najzdraviji i najefikasniji način.
Sadržaj nastao u suradnji s Poliklinikom MY MED.
