Monociti su ključni igrači našeg imuniteta, svojevrsni “čistači” koji uklanjaju prijetnje. Iako njihov snižen broj, stanje poznato kao monocitopenija, često prođe nezapaženo, ponekad može biti prvi signal da se u organizmu odvija nešto ozbiljnije.
Monociti su najveće bijele krvne stanice i čine temelj obrane našeg tijela. Nastaju u koštanoj srži, a nakon samo nekoliko sati provedenih u krvotoku, sele se u tkiva poput pluća, jetre i slezene, gdje sazrijevaju u moćne makrofage. Njihova je uloga višestruka: proždiru viruse, bakterije i gljivice, uklanjaju oštećene i mrtve stanice, uništavaju stanice raka i pomažu u regulaciji cjelokupnog imunološkog odgovora. Kada kompletna krvna slika pokaže njihov snižen broj, stanje koje medicinski nazivamo monocitopenija, to rijetko predstavlja izoliran problem. Najčešće je riječ o posljedici nekog drugog procesa u tijelu, a simptomi koje osoba osjeća, poput umora, čestih infekcija ili povišene temperature, uglavnom su povezani s osnovnim uzrokom, a ne sa samim manjkom monocita.
Agresivni medicinski tretmani
Najčešći razlozi za pad broja monocita leže u akutnim stanjima i medicinskim terapijama koje izravno utječu na imunološki sustav. Teške sustavne infekcije, poput sepse, mogu doslovno iscrpiti zalihe ovih obrambenih stanica u borbi protiv patogena. Određene virusne infekcije, uključujući Epstein-Barr virus, koji uzrokuje mononukleozu, kao i HIV ili adenovirusi, također mogu dovesti do privremenog ili trajnog smanjenja njihova broja. Ipak, jedan od najznačajnijih uzroka su agresivni medicinski tretmani. Kemoterapija i zračenje, namijenjeni uništavanju stanica raka, neselektivno oštećuju i koštanu srž, “tvornicu” krvnih stanica, što rezultira padom ne samo monocita, već i drugih krvnih loza. Sličan učinak može imati i dugotrajna primjena kortikosteroida, snažnih protuupalnih lijekova koji suprimiraju imunološki sustav.
Najčešće je riječ o posljedici nekog drugog procesa u tijelu, a simptomi koje osoba osjeća, poput umora, čestih infekcija ili povišene temperature, uglavnom su povezani s osnovnim uzrokom, a ne sa samim manjkom monocita.
Ako je monocitopenija trajna i nije povezana s akutnom infekcijom ili terapijom, sumnja se usmjerava prema samom izvoru problema – koštanoj srži. Bolesti koje pogađaju funkciju koštane srži izravno se odražavaju na proizvodnju monocita. Stanja poput aplastične anemije, kod koje koštana srž prestaje proizvoditi dovoljan broj svih vrsta krvnih stanica, gotovo uvijek su praćena i manjkom monocita. Slično je i s mijelodisplastičnim sindromom (MDS), skupinom poremećaja kod kojih je stvaranje krvnih stanica poremećeno i neučinkovito. Osim toga, niske vrijednosti monocita mogu biti ključan pokazatelj određenih vrsta raka krvi. Posebno se ističe leukemija vlasastih stanica, rijedak oblik raka kod kojeg je izrazita monocitopenija jedan od glavnih dijagnostičkih obilježja.
Osim toga, niske vrijednosti monocita mogu biti ključan pokazatelj određenih vrsta raka krvi. Posebno se ističe leukemija vlasastih stanica, rijedak oblik raka
Iako rijetko, izrazito nizak broj monocita može biti i znak nasljednog poremećaja. Takav je slučaj s rijetkim genetskim stanjem poznatim kao MonoMAC sindrom, koji je posljedica mutacije na genu GATA2. Ova greška u genetskom kodu uzrokuje teški manjak ne samo monocita, već i B-limfocita te NK stanica, ključnih dijelova imunološkog sustava. Posljedice su dramatične: pacijenti su izloženi povećanom riziku od teških i ponavljajućih infekcija, osobito onih uzrokovanih mikobakterijama (srodnicima uzročnika tuberkuloze), humanim papiloma virusom (HPV) i raznim gljivicama. Uz to, deficijencija GATA2 nosi i visok rizik od razvoja hematoloških malignih bolesti, najčešće mijelodisplastičnog sindroma (MDS) ili akutne mijeloične leukemije (AML).
Dijagnoza i što dalje?
Prvi korak u dijagnostici je analiza kompletne krvne slike (KKS) s leukocitarnom formulom. Pritom je ključno gledati apsolutni broj monocita, a ne samo njihov postotak. Naime, postotak može biti lažno nizak ako je broj drugih bijelih krvnih stanica, poput neutrofila, jako povišen. Ako se potvrdi trajna monocitopenija, liječnik će započeti daljnju obradu kako bi otkrio uzrok. To može uključivati detaljan pregled razmaza periferne krvi pod mikroskopom, a često je potrebna i biopsija koštane srži kako bi se procijenila njezina funkcija i isključile maligne bolesti. U slučaju sumnje na genetske uzroke, provodi se i specifično genetsko testiranje.
Ne postoji lijek koji bi izravno povećao broj monocita, već se rješava problem koji je doveo do njihova pada. Infekcije se liječe odgovarajućim antibioticima ili antivirusnim lijekovima, a ako je uzrok neki lijek, liječnik će razmotriti prilagodbu doze ili promjenu terapije.
Liječenje monocitopenije usmjereno je isključivo na temeljni uzrok. Ne postoji lijek koji bi izravno povećao broj monocita, već se rješava problem koji je doveo do njihova pada. Infekcije se liječe odgovarajućim antibioticima ili antivirusnim lijekovima, a ako je uzrok neki lijek, liječnik će razmotriti prilagodbu doze ili promjenu terapije. Kod teških poremećaja koštane srži ili genetskih sindroma poput GATA2 deficijencije, pristup je znatno složeniji. Jedina metoda koja nudi izlječenje jest transplantacija krvotvornih matičnih stanica. U međuvremenu, pacijentima s oslabljenim imunitetom savjetuju se mjere opreza, poput redovitog cijepljenja (primjerice protiv HPV-a) i izbjegavanja potencijalnih izvora zaraze.
( Ordinacija.hr )
