Iako su ragbi, američki nogomet i boks očekivano među najrizičnijima, istraživanja pokazuju da visoku stopu potresa mozga bilježe i neki sportovi koji na prvi pogled ne djeluju opasno.
Strast, znoj i slava često dolaze s cijenom koja se ne vidi na semaforu. U svijetu sporta, gdje se slavi snaga i izdržljivost, tiha opasnost vreba u svakom sudaru, skoku i dvoboju – potres mozga.
Očekivano, na samom se vrhu nalaze takozvani kolizijski sportovi, u kojima je fizički kontakt neizbježan i temeljni dio igre. U ragbiju, američkom nogometu i hokeju na ledu stope potresa mozga u igrača dosljedno su najviše. Istraživanja u kojima su se analizirali podaci o tisućama sportaša potvrdila su da je incidencija potresa mozga u ovim sportovima drastično viša u usporedbi s drugima.
Ragbi je svrstan u sam vrh opasnosti. Intenzitet igre, brzina igrača i sila sudara stvaraju savršenu oluju za traumatske ozljede mozga, ostavljajući sportaše ranjivima ne samo na akutne posljedice već i s dugoročnim oštećenjima koja se mogu manifestirati godinama poslije.
Opasnost ne prijeti samo u kontaktnim sportovima
Iako su ragbi i američki nogomet često u fokusu javnosti, opasnost se ne zaustavlja na travnatim i ledenim terenima. Borilački sportovi, po samoj svojoj prirodi, predstavljaju izniman rizik. Dok MMA i boks privlače milijune gledatelja, za borce svaki ulazak u ring ili kavez znači izlaganje udarcima čiji je cilj upravo glava. Ipak, pregledom znanstvenih podataka iskaču i neki manje očekivani sportovi.
Taekwondo se, prema jednoj od najvećih metaanaliza provedenih na mladim sportašima, pokazao kao sport s jednom od najviših stopa potresa mozga na tisuću natjecateljskih izlaganja. Slično tomu, veliko istraživanje provedeno na Havajima otkrilo je šokantan podatak: najvišu stopu potresa mozga među svim srednjoškolskim sportovima imale su djevojke koje treniraju judo.
Njihov rizik nadmašio je čak i onaj kod igrača američkog nogometa razbijajući predrasude o tomu koji su sportovi “najgrublji”. Ovi podaci upućuju na to da mehanizmi ozljede, poput padova i bacanja, mogu biti jednako opasni kao i izravni sudari te da rizik nije uvijek tamo gdje ga najviše očekujemo.
Zašto su sportašice pod većim rizikom?
Jedan od najvažnijih zaključaka studije, koji najviše i zabrinjava, jest izražena razlika u stopama potresa mozga između spolova.
U sportovima u kojima se natječu i muškarci i žene, poput nogometa, košarke i baseballa/softballa, sportašice konzistentno bilježe višu stopu potresa mozga. U nogometu, najpopularnijem sportu na svijetu, djevojke i žene imaju znatno veći rizik od svojih muških kolega.
Isto vrijedi i za košarku. Iako točni razlozi za ovu disproporciju još nisu potpuno razjašnjeni, znanstvenici pretpostavljaju da bi ulogu mogli igrati različiti čimbenici, uključujući razlike u snazi vratnih mišića koji stabiliziraju glavu pri udarcu, hormonalne razlike, pa čak i veća sklonost žena da prijave simptome u usporedbi s muškarcima. Ova spoznaja ključna je za razvoj ciljanih preventivnih programa i naglašava potrebu za specifičnim pristupom zaštiti zdravlja sportašica, kako potvrđuju i najnovije metaanalize koje obuhvaćaju mlade sportaše.
Rizik prijeti i u sportovima u kojima ga ne očekujemo
Osim očekivanih krivaca, opasnost od teških ozljeda glave vreba i u sportovima koji se rijetko povezuju s takvim rizikom. Cheerleading, sa svojim složenim akrobacijama i visokim ljudskim piramidama, bilježi iznenađujuće visoku stopu potresa mozga, najčešće uzrokovanih padovima. Još veći rizik nose konjički sportovi, gdje pad s konja može imati katastrofalne posljedice i jedan je od vodećih uzroka sportskih traumatskih ozljeda mozga kod odraslih.
Posebno su ugroženi mladi sportaši čiji je mozak u razvoju osjetljiviji na traumu, a posljedice mogu biti dugoročnije i teže. Problem dodatno komplicira činjenica da je podcjenjivanje i neprijavljivanje simptoma izuzetno često među adolescentima, koji zbog straha od propuštanja natjecanja ili iznevjeravanja tima često prešute glavobolju, vrtoglavicu ili mučninu.
Ponavljani udarci u glavu, čak i oni koji ne uzrokuju klasični potres mozga, mogu kumulativno dovesti do razornih dugoročnih posljedica, poput kronične traumatske encefalopatije (CTE) – degenerativne bolesti mozga povezane s gubitkom pamćenja, promjenama osobnosti, depresijom i demencijom.
Stoga, svijest o rizicima, rigorozna primjena protokola za povratak u igru, edukacija trenera i roditelja te daljnja istraživanja nisu samo preporuka već i nužnost za zaštitu sadašnjih i budućih generacija sportaša. Cijena pobjede nikada ne bi smjela biti nepovratno narušeno zdravlje.
(Ordinacija.hr)
