Cerebralna paraliza najčešći je uzrok tjelesnog invaliditeta u dječjoj dobi, a proizlazi iz oštećenja mozga u razvoju koje utječe na pokret i držanje. Iako je stanje neprogresivno, što znači da se temeljno oštećenje mozga ne pogoršava, rano uočavanje simptoma i pravovremena intervencija ključni su za maksimiziranje djetetovih sposobnosti i poboljšanje kvalitete života.
Cerebralna paraliza (CP) je krovni pojam za skupinu trajnih poremećaja koji utječu na razvoj pokreta i držanja, uzrokujući ograničenja u aktivnostima. To je najčešći motorički poremećaj u djetinjstvu, koji se javlja u otprilike 1.5 do 4 na 1000 živorođene djece diljem svijeta. Iako se oštećenje mozga koje uzrokuje CP ne mijenja s vremenom, klinička slika, odnosno simptomi, mogu se mijenjati kako dijete raste i razvija se. Spektar poteškoća varira od vrlo blagih, koje jedva utječu na svakodnevni život, do teških oblika koji zahtijevaju cjeloživotnu skrb i pomoć. Svaka osoba s cerebralnom paralizom ima jedinstven skup simptoma i sposobnosti, što zahtijeva individualizirani pristup u dijagnostici i liječenju.
Uzroci cerebralne paralize
Uzroci cerebralne paralize često su složeni i multifaktorijalni, a u velikom broju slučajeva, točan uzrok ostaje nepoznat. Oštećenje mozga može nastati prije rođenja (prenatalno), tijekom poroda (perinatalno) ili u prvim godinama života (postnatalno). Otprilike 90% slučajeva je prirođeno, što znači da se promjene na mozgu događaju u maternici. Glavni faktori rizika uključuju prijevremeni porod, osobito prije 32. tjedna trudnoće, i nisku porođajnu težinu, ispod 2,5 kilograma. Ostali prenatalni uzroci obuhvaćaju infekcije majke tijekom trudnoće poput rubeole, citomegalovirusa ili toksoplazmoze, genetske promjene koje utječu na razvoj mozga, moždani udar fetusa ili nedovoljna opskrba mozga kisikom. Perinatalni uzroci vezani su uz komplikacije tijekom poroda, kao što su teškoće koje dovode do hipoksije, dok postnatalni uzroci uključuju teške ozljede glave, infekcije poput meningitisa ili encefalitisa te moždane udare u ranoj dojenačkoj dobi.
Jedan od najočitijih znakova je kašnjenje u postizanju motoričkih prekretnica, poput nemogućnosti držanja glave, prevrtanja, samostalnog sjedenja, puzanja ili hodanja u očekivanoj dobi. Problemi s tonusom mišića također su česti; mišići mogu biti ili previše opušteni i mlohavi (hipotonija) ili previše kruti i napeti (hipertonija ili spastičnost)t.
Rano prepoznavanje znakova cerebralne paralize od presudne je važnosti jer omogućuje početak terapija u ključnom razdoblju razvoja mozga. Simptomi se obično pojavljuju tijekom dojenačke dobi ili predškolskih godina, a roditelji bi trebali obratiti pozornost na nekoliko ključnih pokazatelja. Jedan od najočitijih znakova je kašnjenje u postizanju motoričkih prekretnica, poput nemogućnosti držanja glave, prevrtanja, samostalnog sjedenja, puzanja ili hodanja u očekivanoj dobi. Problemi s tonusom mišića također su česti; mišići mogu biti ili previše opušteni i mlohavi (hipotonija) ili previše kruti i napeti (hipertonija ili spastičnost). Drugi znakovi uključuju pretjerane reflekse, nedostatak koordinacije (ataksija), nekontrolirane trzajne ili spore, vijugave pokrete, kao i izraženo favoriziranje jedne strane tijela, na primjer, posezanje za predmetima samo jednom rukom. Poteškoće s hranjenjem, sisanjem, žvakanjem ili gutanjem, kao i prekomjerno slinjenje, također mogu biti rani pokazatelji.
Pedijatar će procijeniti djetetovu povijest bolesti, pratiti rast i razvoj te obaviti temeljit fizički pregled. Ako postoji sumnja na cerebralnu paralizu, dijete će biti upućeno specijalistima, najčešće dječjem neurologu te fizijatru, koji su obučeni za liječenje stanja mozga i živčanog sustava kod djece.
Ukoliko roditelji primijete bilo koji od navedenih znakova ili su zabrinuti za djetetov razvoj, prvi i najvažniji korak je obraćanje djetetovom pedijatru. Pedijatar će procijeniti djetetovu povijest bolesti, pratiti rast i razvoj te obaviti temeljit fizički pregled. Ako postoji sumnja na cerebralnu paralizu, dijete će biti upućeno specijalistima, najčešće dječjem neurologu te fizijatru, koji su obučeni za liječenje stanja mozga i živčanog sustava kod djece. Dijagnoza se postavlja na temelju kliničke slike i niza pretraga. Slikovne metode mozga, poput magnetske rezonancije (MRI), ključne su jer mogu otkriti područja oštećenja ili abnormalnog razvoja. U dojenčadi se ponekad koristi i kranijalni ultrazvuk. Ako se sumnja na napadaje, koji su česti kod djece s CP-om, može se napraviti i elektroencefalogram (EEG).
Multidisciplinarni pristup liječenju
Nakon postavljanja dijagnoze, ključno je započeti s terapijom što je prije moguće. Liječenje cerebralne paralize je cjeloživotno i zahtijeva suradnju tima stručnjaka koji će izraditi individualizirani plan skrbi. Taj tim obično uključuje fizioterapeute, radne terapeute, logopede i druge specijaliste. Fizikalna terapija pomaže u poboljšanju snage, fleksibilnosti, ravnoteže i pokretljivosti. Radna terapija usmjerena je na pomaganje djetetu da postane što neovisnije u svakodnevnim aktivnostima poput hranjenja, odijevanja i pisanja. Logopedska terapija pomaže kod problema s govorom, komunikacijom i gutanjem. Ovisno o simptomima, mogu se koristiti i lijekovi za smanjenje napetosti mišića ili oralnih mišićnih relaksansa. U nekim slučajevima, ortopedska kirurgija može biti potrebna za ispravljanje deformacija kostiju ili skraćivanja mišića uzrokovanih spastičnošću.
Osim motoričkih poteškoća, mogu se javiti i pridružena stanja poput epileptičkih napadaja, intelektualnih teškoća, problema s vidom ili sluhom, kronične boli te mentalnih i emocionalnih problema poput depresije.
Život s cerebralnom paralizom i važnost podrške
Život s cerebralnom paralizom donosi brojne izazove, kako za osobu s CP-om tako i za njezinu obitelj. Osim motoričkih poteškoća, mogu se javiti i pridružena stanja poput epileptičkih napadaja, intelektualnih teškoća, problema s vidom ili sluhom, kronične boli te mentalnih i emocionalnih problema poput depresije. Međutim, važno je naglasiti da mnoge osobe s cerebralnom paralizom imaju normalnu inteligenciju i, uz odgovarajuću podršku, mogu voditi ispunjen i produktivan život. Podrška obitelji, prijatelja i zajednice je neprocjenjiva. Organizacije poput Hrvatskog saveza udruga cerebralne i dječje paralize pružaju važne resurse, informacije i podršku obiteljima. Iako lijek za cerebralnu paralizu ne postoji, kontinuirane terapije i pozitivan pristup mogu značajno poboljšati funkcionalnost i opću dobrobit, omogućujući djeci i odraslima da ostvare svoj puni potencijal. ( Ordinacija.hr )
