Dijabetes, ili šećerna bolest, pogađa milijune ljudi diljem svijeta, no mnogi nisu ni svjesni da ga imaju. Rano prepoznavanje simptoma ključno je za sprječavanje ozbiljnih zdravstvenih komplikacija i početak liječenja na vrijeme.
Jedan od najranijih i najprepoznatljivijih znakova povišene razine šećera u krvi je potreba za češćim mokrenjem, medicinski poznata kao poliurija. Prosječna osoba obično mokri četiri do sedam puta unutar 24 sata, no kod osoba s dijabetesom ta potreba postaje znatno učestalija, osobito tijekom noći. Razlog tome je što tijelo, u pokušaju da se riješi viška glukoze, tjera bubrege na pojačan rad kako bi filtrirali i izbacili šećer putem urina. Ovaj proces zahtijeva veliku količinu tekućine, što neizbježno dovodi do dehidracije i drugog ključnog simptoma – pojačane i neprestane žeđi, poznate kao polidipsija. Čak i nakon unosa veće količine vode, osjećaj žeđi može potrajati, stvarajući začarani krug učestalog pijenja i mokrenja koji mnogi u početku pripisuju vrućini ili nedovoljnom unosu tekućine, ne shvaćajući da je riječ o alarmu koji tijelo šalje.
Umor, malaksalost, iscrpljenost
Paralelno s problemima vezanim uz tekućinu, tijelo se suočava s energetskom krizom. Hrana koju jedemo pretvara se u glukozu, osnovno gorivo za naše stanice. Međutim, da bi glukoza ušla u stanice, potreban joj je inzulin, hormon koji proizvodi gušterača. Kod dijabetesa, tijelo ili ne proizvodi dovoljno inzulina (tip 1) ili ga stanice ne mogu učinkovito koristiti (tip 2). Posljedično, glukoza ostaje zarobljena u krvotoku, dok stanice doslovno gladuju. To rezultira stalnim osjećajem umora, malaksalosti i iscrpljenosti, čak i nakon obroka. Tijelo, u potrazi za energijom, šalje signale gladi, što dovodi do pojačanog apetita. Paradoksalno, unatoč povećanom unosu hrane, može doći do neobjašnjivog gubitka tjelesne težine, jer organizam, bez mogućnosti korištenja glukoze, počinje razgrađivati mišiće i masne naslage kao alternativni izvor goriva.
Visoka razina šećera u krvi s vremenom počinje oštećivati različite dijelove tijela, što se manifestira kroz niz suptilnijih, ali jednako važnih simptoma. Jedan od njih je zamagljen vid, koji se može pojavljivati i nestajati. To se događa jer povišeni šećer utječe na razinu tekućine u tijelu, što može uzrokovati oticanje očnih leća, mijenjajući njihov oblik i sposobnost fokusiranja. Dehidracija uzrokuje i druge probleme, poput suhih usta te suhe i svrbežne kože. Osim toga, dijabetes može oslabiti imunološki sustav i oštetiti krvne žile, što dovodi do sporijeg zacjeljivanja posjekotina i rana te povećane sklonosti infekcijama. Osobito su česte urinarne i gljivične infekcije, poput vaginalne kandidijaze kod žena, jer visoka razina šećera u urinu stvara pogodno tlo za razvoj bakterija i gljivica.
Osim toga, dijabetes može oslabiti imunološki sustav i oštetiti krvne žile, što dovodi do sporijeg zacjeljivanja posjekotina i rana te povećane sklonosti infekcijama. Osobito su česte urinarne i gljivične infekcije, poput vaginalne kandidijaze kod žena.
Iako su simptomi dijabetesa tipa 1 i tipa 2 uglavnom isti, ključna razlika leži u načinu na koji se pojavljuju. Kod dijabetesa tipa 1, koji se često javlja u djetinjstvu ili adolescenciji, simptomi nastupaju naglo, unutar nekoliko dana ili tjedana, i obično su vrlo izraženi. S druge strane, dijabetes tip 2, koji čini 90 do 95 posto svih slučajeva, razvija se polako i postupno, ponekad i godinama. Njegovi rani znakovi toliko su blagi i neprimjetni da ih ljudi često ignoriraju ili pripisuju starenju, stresu ili drugim životnim okolnostima. Upravo zbog te “tihe” prirode bolesti, procjenjuje se da velik broj ljudi živi s nedijagnosticiranim dijabetesom tipa 2, nesvjesni opasnosti od dugoročnih komplikacija poput bolesti srca, moždanog udara te oštećenja bubrega i živaca.
Kako se postavlja dijagnoza
Ako primijetite kombinaciju nekoliko navedenih simptoma kod sebe ili svog djeteta, iznimno je važno ne odgađati posjet liječniku. Zanemarivanje ranih znakova može dovesti do ozbiljnih, pa čak i po život opasnih stanja. Dijagnoza dijabetesa je relativno jednostavna i postavlja se na temelju krvnih pretraga. Liječnik može zatražiti mjerenje razine glukoze u krvi natašte, test oralne tolerancije na glukozu (OGTT) ili, najčešće, test glikoziliranog hemoglobina (HbA1c), koji pokazuje prosječnu razinu šećera u krvi u posljednja tri mjeseca. Rano postavljanje dijagnoze, ključno je za pravovremeni početak liječenja i sprječavanje razvoja teških komplikacija.
Rizični faktori i prevencija nisu za zanemarivanje
Iako se dijabetes tipa 1 ne može spriječiti, na razvoj dijabetesa tipa 2 moguće je značajno utjecati promjenom životnih navika. Među glavne rizične faktore ubrajaju se prekomjerna tjelesna težina, tjelesna neaktivnost, obiteljska povijest bolesti, visoki krvni tlak. Prevencija se temelji na tri ključna stupa: uravnoteženoj prehrani, redovitoj tjelesnoj aktivnosti i održavanju zdrave tjelesne težine. Preporučuje se prehrana bogata voćem, povrćem i cjelovitim žitaricama, uz smanjen unos masti i šećera. Savjetuje se najmanje 150 minuta umjerene aerobne aktivnosti tjedno, poput brzog hodanja. Gubitak čak i malog postotka tjelesne težine, od 5 do 7 posto, može drastično smanjiti rizik od razvoja dijabetesa kod osoba s prekomjernom težinom.
Posebni znakovi kod djece i trudnica
Kod djece, simptomi dijabetesa tipa 1 često uključuju iznenadno mokrenje u krevet kod djeteta koje je prethodno bilo suho, uz izraženu žeđ, umor i promjene u ponašanju poput razdražljivosti. Iako rjeđi, dijabetes tip 2 sve je češći kod djece zbog porasta stope pretilosti, a jedan od specifičnih znakova može biti tamnjenje kože na području vrata, pazuha i prepona. Poseban oblik bolesti je gestacijski dijabetes, koji se javlja tijekom trudnoće zbog hormonalnih promjena. Obično se ne manifestira izraženim simptomima, zbog čega se trudnice rutinski testiraju između 24. i 28. tjedna trudnoće. Iako se razina šećera u krvi najčešće normalizira nakon poroda, žene koje su imale gestacijski dijabetes imaju povećan rizik od razvoja dijabetesa tipa 2 kasnije u životu. ( Ordinacija.hr )
