Aleksandar Ajdarić, osobni je trener koji svakog vikenda za Ordinaciju.hr britkim i jasnim tekstovima otkriva važnost tjelovježbe, ali i prehrane te njihov utjecaj na vaše zdravlje.
Diljem svijeta u svim teretanama i ostalim sportsko rekreativnim centrima najviše je mlađih osoba u 20-im i 30-im godinama, solidan je broj i 40-godišnjaka, znatno je manje onih u 50-ima dok se osoba u 60-ima i 70-ima mogu nabrojati na prste jedne ruke i više manje predstavljaju kuriozitet. To je obrazac vidljiv svakome tko baci pogled na bilo koju vježbaonicu.
U strogo zdravstvenom smislu, situacija bi trebala biti obrnuta. Organizam starijih ljudi ima veću potrebu za tjelovježbom jer kako starimo naši gradivni i vezivni materijali se sve više troše, fiziologija organizma je sporija i manje učinkovita, a sve to zahtijeva tjelovježbu koja ima najučinkovitiju moć regeneracije tkiva i izvora energije te usporavanja prirodnih procesa degeneracije.
Da budemo jasni, vježbati bi trebali svi, od malog djeteta u vrtiću radi skladnog razvoja i stjecanja zdravih navika do 80-godišnjaka radi revitalizacije tijela i uma.
Pojednostavljeno, ako se možete sami ustati iz kreveta, to znači da možete i vježbati.
Zašto se onda starije osobe toliko teško odlučuju na neki oblik sustavne i redovite tjelovježbe?
Dva najvjerojatnija razloga tome su kulturološke i biomehaničke prirode. Naši roditelji, djedovi i bake odgajani su u potpuno različitom duhu nego današnje generacije. Učilo ih se da je najvažnije raditi kako bi prehranjivali obitelj, a relaksacija se odvijala kroz glazbu, ples i laganije aktivnosti u prirodi. Nogomet na livadi i pileća juha bili su vrhunci sportskih i nutritivnih dostignuća. Sustavno vježbanje u zreloj dobi nije se ni nametalo kao neki mogući način brige za zdravlje, a oni pojedinci koji su vježbali bili su ili vrhunski sportaši ili sportski fanatici. Običan čovjek nije vježbao.
Drugi razlog nevježbanja kod starijih ljudi je – mehanika. Ljudsko tijelo je sazdano od materijala koji se s godinama troše baš kao i dijelovi automobila. Proces je neminovan. Što smo stariji naši zglobovi, hrskavice, ligamenti, tetive, mišići i tekućine koji ih održavaju su potrošeniji i oskudniji zbog čega je sve teže pokretati naše poluge, odnosno ruke, noge, kukove, kralježnicu…
Čovjek ne vježba jer mu je teško. Međutim, paradoksalno, kada nam postane teško kretati se, upravo je to signal tijela da nam je kretanje postala jedina preostala opcija za dobrim zdravljem!
Vježbati moramo baš zato što je ono postalo teško. Ako bismo svi davali otkaze na poslu ili se razvodili od partnera kada postane teško, nitko više ne bi radio, a dugotrajni brakovi bi potpuno nestali. Poslovi i brakovi se ipak nekako održe, ali od vježbanja se unatoč svemu odlučilo odustati. To je jedan od razloga što su generacije roditelja rođenih u godinama iza 2. svjetskog rata danas zapravo vrlo bolesna populacija. Naši djedovi i bake su bili zdraviji, ali naši roditelji nisu. Što će biti s mlađim generacijama, tek ćemo vidjeti.
Najveći zdravstveni rizici današnjih generacija su sjedilački način življenja, nezdrava brza hrana i onečišćen okoliš. Međutim, ono što je pozitivno i što ulijeva nadu su sljedeći pozitivni čimbenici: velika izloženost informacijama koji potiču na vježbanje i zdrav životni stil, velika dostupnost sve jeftinijih zdravih namirnica, ekonomske mogućnosti da izaberemo zdrava okruženja.
Imam jednu luckastu naviku. Kad god u teretani primijetim osobu stariju od 50 godina, obavezno mu priđem, pohvalim ga što vježba i onda popričamo o njegovoj motivaciji, ali i životu općenito. Pamtim vrlo dobro njihove priče.
Vježbanje me je spasilo od operacije kuka. Jedan mi je doktor predlagao operaciju, drugi vježbanje. Poslušao sam ovog drugog.
Nakon što mi je umrla supruga bio sam u depresiji. Vježbanje me je izvuklo.
Teretana mi je doslovno spasila život. U mladosti sam bio ovisan o valjda svakom mogućem poroku.
A šta da radim? Mlatim praznu slamu u birtiji?
Cijeli život vježbam. Iskreno, da sada prestanem, imam osjećaj da bih se samo ugasio.
Zašto vježbam? Da samo vidiš kako izgledaju moji prijatelji. Oni koji su živi…
(Piše: Aleksandar Ajdarić)
