Kalcij je ključan za zdravlje, no standardna pretraga često ne daje pravu sliku. Otkrivamo zašto je ionizirani kalcij precizniji pokazatelj i u kojim situacijama liječnik mora inzistirati upravo na tom testu kako bi izbjegao ozbiljne dijagnostičke pogreške.
Kada pomislimo na kalcij, prva asocijacija su snažne kosti i zdravi zubi. Iako je točno da se čak devedeset devet posto kalcija u našem tijelu skladišti upravo ondje, onaj preostali, sićušni jedan posto koji cirkulira u našoj krvi, od presudne je važnosti za svakodnevno funkcioniranje organizma. Taj kalcij nije jedinstvena cjelina; u krvi postoji u tri oblika. Otprilike četrdeset posto vezano je za proteine, ponajviše albumin, deset posto je u kompleksu s drugim anionima poput fosfata i citrata, dok je preostalih pedesetak posto u slobodnom, takozvanom ioniziranom obliku. Upravo je taj ionizirani kalcij biološki aktivni heroj iz sjene, ključan za gotovo sve vitalne procese: od kontrakcije svakog mišića, uključujući i srce, preko prijenosa živčanih impulsa i zgrušavanja krvi, pa sve do aktivacije brojnih enzima. Bez njega, život kakav poznajemo ne bi bio moguć, a poremećaj njegove razine može izazvati tihe, ali opasne poremećaje u cijelom tijelu.
Razlike između ukupnog i ioniziranog kalcija
Problem nastaje jer se u sklopu rutinskih sistematskih pregleda najčešće provjerava razina ukupnog kalcija, mjerenja koje zbraja sve tri frakcije. Kod zdravih osoba s normalnom razinom proteina, taj nalaz obično daje dovoljno dobru procjenu stanja. Međutim, u brojnim kliničkim situacijama, oslanjanje isključivo na ukupni kalcij može biti ne samo pogrešno, već i opasno. Ključni faktor koji remeti ovu jednadžbu jest razina proteina u krvi, pogotovo albumina. Ako pacijent ima nisku razinu albumina, što je čest slučaj kod bolesti jetre, pothranjenosti ili teških bubrežnih bolesti, ukupni kalcij će biti lažno nizak. Liječnik bi na temelju takvog nalaza mogao donijeti pogrešan zaključak, dok je istovremeno stvarna, aktivna razina ioniziranog kalcija u krvi normalna ili, u nekim slučajevima, čak i povišena. Podaci pokazuju da kod više od četvrtine pacijenata mogu postojati značajne razlike između ukupnog i ioniziranog kalcija, što dokazuje da je preciznije mjerenje ponekad jedini put do ispravne dijagnoze.
Ako pacijent ima nisku razinu albumina, što je čest slučaj kod bolesti jetre, pothranjenosti ili teških bubrežnih bolesti, ukupni kalcij će biti lažno nizak. Liječnik bi na temelju takvog nalaza mogao donijeti pogrešan zaključak, dok je istovremeno stvarna, aktivna razina ioniziranog kalcija u krvi normalna ili, u nekim slučajevima, čak i povišena
Zbog toga postoje specifične situacije u kojima je mjerenje ioniziranog kalcija apsolutni imperativ. To se prvenstveno odnosi na kritično bolesne pacijente u jedinicama intenzivne skrbi, osobe u stanju šoka, pacijente nakon velikih operativnih zahvata ili one koji su primili veće količine transfuzije krvi. Citrat, koji se koristi kao antikoagulans u krvnim pripravcima, veže na sebe aktivni kalcij i može drastično sniziti njegovu razinu, što zahtijeva pomno praćenje. Nadalje, pacijenti s kroničnom bubrežnom bolešću imaju poremećen cjelokupni metabolizam minerala, zbog čega je ionizirani kalcij daleko pouzdaniji pokazatelj. Jednako je važno provjeriti ga i kod bilo kakvih poremećaja acidobazne ravnoteže, jer promjene pH vrijednosti krvi izravno utječu na koncentraciju slobodnog kalcija; acidoza (kiselost krvi) ga povećava, dok alkaloza (lužnatost) smanjuje, bez obzira na ukupnu količinu.
Snižena razina ioniziranog kalcija (hipokalcemija) najčešće se manifestira kroz neuromuskularnu podražljivost. Pacijenti se žale na trnce u prstima, stopalima i području oko usana, bolne grčeve mišića (tetaniju), umor te, u težim slučajevima, poremećaje srčanog ritma pa čak i konvulzije
Druga velika skupina pacijenata kod koje ova pretraga igra ključnu ulogu su oni sa sumnjom na poremećaj rada doštitnih (paratireoidnih) žlijezda ili s određenim malignim bolestima. Primarni hiperparatireoidizam, stanje pojačanog lučenja paratireoidnog hormona, često uzrokovan benignim tumorom žlijezde, ponekad se može dijagnosticirati isključivo na temelju povišenog ioniziranog kalcija, dok ukupni kalcij može varirati unutar referentnih vrijednosti. Zanemarivanje ove činjenice može odgoditi dijagnozu godinama. Slično tome, određene vrste karcinoma, poput raka dojke, pluća ili multiplog mijeloma, mogu uzrokovati opasno povišenje razine kalcija (hiperkalcemiju), bilo razaranjem kostiju ili proizvodnjom tvari sličnih hormonima. U tim je slučajevima precizno mjerenje aktivne frakcije kalcija neophodno za procjenu težine stanja i hitno započinjanje liječenja.
Simptomi koji pale alarm
Tijelo vrlo jasno signalizira kada razina aktivnog kalcija nije u ravnoteži, no simptome je lako previdjeti ili pripisati drugim stanjima. Snižena razina ioniziranog kalcija (hipokalcemija) najčešće se manifestira kroz neuromuskularnu podražljivost. Pacijenti se žale na trnce u prstima, stopalima i području oko usana, bolne grčeve mišića (tetaniju), umor te, u težim slučajevima, poremećaje srčanog ritma pa čak i konvulzije. S druge strane, povišena razina (hiperkalcemija) izaziva suprotne, ali jednako opasne simptome: mučninu, povraćanje, gubitak apetita, zatvor, bolove u trbuhu i kostima, pojačanu žeđ i učestalo mokrenje. Neurološki simptomi mogu uključivati letargiju, depresiju, zbunjenost, a u ekstremnim slučajevima i komu. Ako primijetite bilo koji od ovih znakova, osobito ako pripadate nekoj od rizičnih skupina, važno je javiti se liječniku.
Što trebate znati o samoj pretrazi
Mjerenje ioniziranog kalcija izvodi se iz uzorka krvi, no postupak uzorkovanja i obrade znatno je zahtjevniji od onog za ukupni kalcij. Kako bi rezultat bio točan, ključno je očuvati pH vrijednost uzorka krvi, jer svaka promjena izravno utječe na omjer vezanog i slobodnog kalcija. Zbog toga se krv mora uzimati anaerobno, odnosno bez kontakta sa zrakom, a uzorak se mora analizirati u vrlo kratkom roku, obično unutar trideset minuta, ili pohraniti na ledu. Upravo zbog ovih strogih preanalitičkih uvjeta, pretraga se rjeđe izvodi u primarnim ambulantama, a češće u bolničkim laboratorijima. Referentne vrijednosti za odrasle osobe obično se kreću u rasponu od 1,11 do 1,32 mmol/L, s manjim varijacijama ovisno o laboratoriju. Iako je ukupni kalcij koristan dio općeg pregleda, ključno je da i pacijenti i liječnici budu svjesni njegovih ograničenja. Inzistiranje na mjerenju ioniziranog kalcija u pravim okolnostima nije pitanje izbora, već nužnost za postavljanje točne dijagnoze i sprječavanje ozbiljnih zdravstvenih komplikacija. ( Ordinacija.hr )
