Infekcije mokraćnog sustava među najčešćim su bakterijskim oboljenjima, a zbog specifične anatomije pogađaju žene u znatno većoj mjeri. Karakteristični simptomi poput peckanja i učestalog mokrenja jasan su znak za uzbunu, a pravovremeno liječenje ključno je za sprječavanje ozbiljnih komplikacija.
Infekcije mokraćnog sustava (IMS), poznate i kao urinarne infekcije, predstavljaju jedan od najčešćih zdravstvenih problema zbog kojih se pacijenti obraćaju liječniku, odmah iza respiratornih infekcija. Mogu zahvatiti bilo koji dio mokraćnog sustava, koji uključuje bubrege, mokraćovode, mjehur i mokraćnu cijev, no velika većina infekcija događa se u donjem dijelu – mjehuru i mokraćnoj cijevi. Iako pogađaju oba spola i sve dobne skupine, ove su infekcije neproporcionalno češće kod žena. Procjenjuje se da će više od polovice svih žena tijekom života doživjeti barem jednu urinarnu infekciju, a kod njih 20 do 30 posto infekcija će se i ponoviti. Glavni razlog leži u ženskoj anatomiji: mokraćna cijev je znatno kraća nego kod muškaraca, što bakterijama omogućuje lakši i brži put do mjehura, gdje se mogu razmnožiti i uzrokovati upalu.
Procjenjuje se da će više od polovice svih žena tijekom života doživjeti barem jednu urinarnu infekciju, a kod njih 20 do 30 posto infekcija će se i ponoviti.
Uvjerljivo najčešći uzročnik, odgovoran za otprilike 80 posto svih nekompliciranih upala mjehura (cistitisa), jest bakterija Escherichia coli. Ova bakterija prirodni je stanovnik ljudskih crijeva, gdje je uglavnom bezopasna, no njezin dolazak u mokraćni sustav pokreće upalni proces. Prijenos se najčešće događa iz analnog područja prema otvoru mokraćne cijevi. Rizik od prijenosa povećavaju brojni čimbenici, a najznačajniji je spolni odnos, koji mehanički može pogurati bakterije u mokraćnu cijev, zbog čega se ponekad koristi i termin “cistitis medenog mjeseca”. Ostali rizični faktori uključuju korištenje određenih vrsta kontracepcije poput dijafragmi i spermicida, promjene u urogenitalnom traktu tijekom menopauze zbog pada estrogena, kao i stanja koja ometaju potpuno pražnjenje mjehura, poput spuštenog mjehura ili neuroloških problema. Zadržavanje urina u mjehuru stvara idealno okruženje za rast i razmnožavanje bakterija.
Jak i neugodan miris
Simptomi infekcije donjeg mokraćnog sustava obično su izrazito neugodni i lako prepoznatljivi. Gotovo uvijek uključuju jak i uporan nagon za mokrenjem koji ne jenjava ni nakon pražnjenja mjehura, te bolno peckanje tijekom mokrenja (dizurija). Osobe često osjećaju potrebu za mokrenjem u vrlo kratkim razmacima, pri čemu izbacuju tek male količine urina. Sam urin može postati zamućen, promijeniti boju u crvenu, ružičastu ili boju cole, što je znak prisutnosti krvi (hematurija), te poprimiti neuobičajeno jak i neugodan miris. Često se javlja i osjećaj pritiska ili boli u donjem dijelu trbuha, osobito u području stidne kosti. Važno je napomenuti da kod starijih osoba simptomi mogu biti atipični i nespecifični, poput zbunjenosti, neuobičajenog umora ili promjena u ponašanju, zbog čega se infekcija ponekad previdi ili zamijeni s drugim stanjima.
Ako se infekcija iz mjehura proširi uz mokraćovode do bubrega, razvija se pijelonefritis, znatno ozbiljnije stanje koje zahtijeva hitnu medicinsku intervenciju. Simptomi upale bubrega puno su dramatičniji i, uz urinarne tegobe, uključuju i sustavne znakove bolesti. To su najčešće visoka tjelesna temperatura, praćena drhtavicom i osjećajem hladnoće, bol u leđima ili boku (u području bubrega), te mučnina i povraćanje. Nekomplicirane infekcije donjeg mokraćnog sustava, ako se liječe na vrijeme i pravilno, rijetko dovode do komplikacija. Međutim, neliječena ili neadekvatno liječena upala može dovesti do trajnog oštećenja bubrega ili, u najtežim slučajevima, do sepse – po život opasnog stanja u kojem se infekcija širi krvotokom po cijelom tijelu. Zbog toga je ključno potražiti liječničku pomoć čim se pojave prvi simptomi.
Simptomi upale bubrega puno su dramatičniji i, uz urinarne tegobe, uključuju i sustavne znakove bolesti. To su najčešće visoka tjelesna temperatura, praćena drhtavicom i osjećajem hladnoće, bol u leđima ili boku (u području bubrega), te mučnina i povraćanje.
Dijagnoza i terapija
Dijagnoza urinarne infekcije postavlja se na temelju kliničke slike i analize urina. Prvi korak je najčešće test urinskom trakicom koji može otkriti prisutnost leukocita i nitrita – tvari koje bakterije proizvode u urinu. Za potvrdu dijagnoze i precizno određivanje uzročnika, preporučuje se napraviti urinokulturu. Ovaj test identificira točnu vrstu bakterije i njezinu osjetljivost na različite antibiotike (antibiogram), što je od presudne važnosti zbog sve veće pojave otpornosti bakterija na lijekove. Temelj liječenja bakterijskih urinarnih infekcija su antibiotici. Liječnik će odabrati najprikladniji lijek ovisno o vrsti infekcije, lokalnoj stopi rezistencije i individualnim karakteristikama pacijenta. Nekomplicirani cistitis obično se liječi kratkom kurom antibiotika u trajanju od tri do pet dana. Važno je uzeti propisanu terapiju do kraja, čak i ako se simptomi povuku ranije, kako bi se osiguralo potpuno uništenje bakterija i smanjio rizik od povratka bolesti.
Prevencija je ključna
Iako su infekcije česte, postoje učinkovite mjere kojima se rizik od njihove pojave može značajno smanjiti. Najvažnija preventivna mjera je unos dovoljne količine tekućine, prvenstveno vode (najmanje 1.5 do 2 litre dnevno). To pomaže razrijediti urin i potiče češće mokrenje, čime se bakterije mehanički ispiru iz mokraćnog sustava prije nego što se uspiju pričvrstiti za stijenku mjehura. Ženama se savjetuje da nakon nužde uvijek koriste toaletni papir potezom od naprijed prema natrag kako bi se spriječio prijenos bakterija iz analnog područja. Također je korisno pomokriti se neposredno nakon spolnog odnosa kako bi se isprale eventualno unesene bakterije. Treba izbjegavati agresivne i parfumirane proizvode za intimnu higijenu, poput dezodoransa u spreju ili praškova, koji mogu nadražiti mokraćnu cijev.
Kod postmenopauzalnih žena, kod kojih je sluznica tanja i osjetljivija zbog nedostatka estrogena, lokalna primjena estrogenskih krema može obnoviti zaštitnu barijeru i smanjiti učestalost infekcija.
Za žene koje pate od ponavljajućih infekcija, definiranih kao dvije ili više epizoda u šest mjeseci ili tri u godini dana, prevencija postaje još važnija. U dogovoru s liječnikom, mogu se razmotriti dodatne strategije. Kod postmenopauzalnih žena, kod kojih je sluznica tanja i osjetljivija zbog nedostatka estrogena, lokalna primjena estrogenskih krema može obnoviti zaštitnu barijeru i smanjiti učestalost infekcija. U nekim slučajevima, liječnik može propisati i dugotrajnu, nisk doziranu antibiotsku profilaksu, koja se uzima kontinuirano ili samo nakon spolnog odnosa. Poseban oprez potreban je kod trudnica, kod kojih se čak i asimptomatska bakteriurija (prisutnost bakterija u urinu bez simptoma) obavezno liječi kako bi se spriječile moguće komplikacije poput prijevremenog poroda ili niske porođajne težine djeteta.
( Ordinacija.hr )
