Test na antinuklearna antitijela (ANA) jedna je od najčešćih, ali i najpogrešnije shvaćenih krvnih pretraga. Iako ključan u dijagnostici autoimunih bolesti, pozitivan nalaz često izaziva nepotrebnu paniku, dok stručnjaci ističu da on sam po sebi nije potvrda bolesti.
Test na antinuklearna antitijela, poznatiji pod skraćenicom ANA, krvna je pretraga koja traži specifičnu vrstu proteina u vašoj krvi. Naš imunosni sustav stvara antitijela kako bi se obranio od stranih napadača poput virusa i bakterija. Međutim, antinuklearna antitijela greškom napadaju zdrave stanice vlastitog tijela, točnije njihovu jezgru, stanični kontrolni centar. Iako je normalno imati malu količinu ovih autoantitijela, njihova značajno povišena razina može biti prvi znak autoimunog poremećaja, stanja u kojem imunosni sustav umjesto obrane pokreće napad na vlastita tkiva i organe, što može dovesti do ozbiljnih zdravstvenih problema. Upravo zato, ANA test je postao temeljni alat u dijagnostici sistemskih autoimunih bolesti vezivnog tkiva, ali njegovo tumačenje zahtijeva velik oprez i stručnost.
Samo pri utemeljenoj sumnji na autoimunu bolest
Liječnik će zatražiti ANA test isključivo ako postoji utemeljena sumnja na autoimunu bolest, potaknuta specifičnim kliničkim simptomima. Važno je naglasiti da ovo nije rutinska pretraga niti probirni test za opće stanje poput umora, bolova u leđima ili mišićima bez drugih pokazatelja. Indikaciju za testiranje postavlja se tek kada pacijent ima najmanje dva klinička znaka koja se ne mogu objasniti drugim uzrocima. Među najčešćim simptomima su neobjašnjiva vrućica, bol, ukočenost i oticanje zglobova, osip osjetljiv na sunce, poput karakterističnog crvenila u obliku leptira na licu, te promjene na koži, ispadanje kose ili ranice u ustima. Bolesti kod kojih je ova pretraga ključna uključuju sistemski eritemski lupus (SLE), reumatoidni artritis, Sjögrenov sindrom, sklerodermiju te upalne bolesti mišića poput polimiozitisa i dermatomiozitisa.
Među najčešćim simptomima su neobjašnjiva vrućica, bol, ukočenost i oticanje zglobova, osip osjetljiv na sunce, poput karakterističnog crvenila u obliku leptira na licu, te promjene na koži, ispadanje kose ili ranice u ustima. Bolesti kod kojih je ova pretraga ključna uključuju sistemski eritemski lupus (SLE), reumatoidni artritis, Sjögrenov sindrom, sklerodermiju te upalne bolesti mišića poput polimiozitisa i dermatomiozitisa.
Najveća zabluda i izvor tjeskobe za pacijente leži u tumačenju pozitivnog nalaza. Pozitivan ANA test znači samo da su antinuklearna antitijela pronađena u krvi, no to nije isto što i dijagnoza. Naime, do petnaest posto potpuno zdravih ljudi može imati pozitivan ANA test u niskom titru, a taj postotak raste s godinama, osobito kod žena starijih od 65 godina. Privremeno pozitivan nalaz može se pojaviti i nakon virusnih infekcija, uključujući mononukleozu pa čak i COVID-19, ili kao posljedica uzimanja određenih lijekova. Zbog toga se pozitivan rezultat nikada ne gleda izolirano. On je tek jedan dio dijagnostičke slagalice koji liječnik mora pažljivo uklopiti u cjelokupnu kliničku sliku, povijest bolesti i rezultate drugih pretraga. Negativan ANA test, s druge strane, s velikom vjerojatnošću isključuje neke bolesti, ponajprije sistemski lupus, za koji je osjetljivost testa veća od 95 posto.
Različiti uzorci, poput homogenog, pjegavog, nukleolarnog ili centromernog, mogu uputiti na određene vrste autoantitijela, a time i na specifične bolesti. Primjerice, homogeni uzorak često se povezuje s lupusom, dok je centromerni vrlo specifičan za ograničeni oblik sistemske skleroze.
Detaljan nalaz ANA testa pruža dva ključna podatka: titar i uzorak fluorescencije. Titar označava koncentraciju antitijela i izražava se kao omjer (npr. 1:80, 1:160, 1:320). Što je drugi broj u omjeru veći, to je koncentracija antitijela viša i nalaz je klinički značajniji. Dok se titar od 1:80 smatra graničnim i često se javlja kod zdravih osoba, titri od 1:160 i viši imaju veću specifičnost za autoimune bolesti. Drugi važan podatak je uzorak, odnosno način na koji antitijela boje staničnu jezgru, što se promatra pod fluorescentnim mikroskopom. Različiti uzorci, poput homogenog, pjegavog, nukleolarnog ili centromernog, mogu uputiti na određene vrste autoantitijela, a time i na specifične bolesti. Primjerice, homogeni uzorak često se povezuje s lupusom, dok je centromerni vrlo specifičan za ograničeni oblik sistemske skleroze.
Što nakon pozitivnog nalaza?
Ako je ANA test pozitivan, a pacijent ima jasne kliničke simptome, dijagnostički proces tek počinje. Liječnik će tada zatražiti dodatne, puno specifičnije testove kako bi identificirao točnu metu napada autoantitijela. Najčešće se radi o takozvanom ENA panelu (test na ekstraktibilne nuklearne antigene), koji uključuje testiranje na pojedinačna antitijela kao što su anti-dsDNA i anti-Sm (visoko specifični za lupus), anti-Ro/SSA i anti-La/SSB (povezani sa Sjögrenovim sindromom i lupusom), anti-Scl-70 (za sistemsku sklerozu) ili anti-Jo-1 (za polimiozitis). Tek kombinacija pozitivnog ANA testa, prisutnosti specifičnih autoantitijela i odgovarajućih kliničkih simptoma omogućuje postavljanje konačne dijagnoze.
Kada je potrebno ponoviti testiranje?
Jednom kada je nalaz ANA testa poznat, bilo pozitivan ili negativan, njegovo ponavljanje u većini slučajeva nije potrebno. Stručne smjernice jasno navode kako promjene u visini ANA titra ne prate aktivnost bolesti, pa se test ne koristi za praćenje, primjerice, pogoršanja lupusa ili odgovora na terapiju. Prečesto i nepotrebno ponavljanje testiranja predstavlja financijsko opterećenje za zdravstveni sustav, a pacijentima ne donosi kliničku korist. Jedina opravdana situacija za ponavljanje testa jest ako je prvi nalaz bio negativan, a kod pacijenta su se u međuvremenu razvili novi i jasni simptomi koji snažno upućuju na razvoj autoimune bolesti. U svim drugim slučajevima, jednom dobiven rezultat smatra se trajnim pokazateljem i dijagnostika se usmjerava na specifičnije markere. ( Ordinacija.hr )
