Ako dijete teško zaspi, često se budi ili odbija ostati u svom krevetu, uz nekoliko promjena u rutini i odgovarajući pristup moguće je poboljšati kvalitetu sna.
Ako se svaka večer pretvara u pregovaranje, dodatna traženja vode, još jednu priču ili suze prije spavanja, znajte da niste jedini. Mnogi roditelji prolaze kroz razdoblje kada njihov mališan odjednom počne pružati otpor odlasku u krevet, iako je prije bez problema spavao.
Promjene u navikama spavanja česte su u razdoblju ranog djetinjstva – djeca postaju sve samostalnija, razvijaju maštu, pojavljuju se novi strahovi, a potreba za roditeljskom blizinom može biti izraženija. Iako ne postoji jedna metoda koja će odgovarati svakom djetetu, postoje pristupi koji mogu pomoći mališanima da postupno nauče samostalnije zaspati i kvalitetnije spavati.
Ne postoji jedna metoda koja odgovara svakom djetetu
Kada bi postojala jedna univerzalna metoda koja bi djelovala kod svakog mališana, roditeljstvo bi bilo mnogo jednostavnije. No svako dijete je drugačije, pa ono što djeluje kod jednog djeteta možda neće odgovarati drugome.
Zato roditelji, piše Healthline, često trebaju isprobati nekoliko pristupa prije nego što pronađu onaj koji najbolje odgovara njihovom djetetu i obiteljskoj rutini. Važno je pritom biti dosljedan i dati odabranoj metodi dovoljno vremena da pokaže rezultate.
Metoda postupnog udaljavanja: manje pomoći, više samostalnosti
Ako je dijete naviknuto zaspati isključivo u naručju, uz ljuljanje ili roditeljsko prisustvo, nagli prekid tih navika može biti vrlo težak. U takvim situacijama može pomoći metoda postupnog udaljavanja (poznata i kao fading metoda). Cilj ove metode nije djetetu odjednom uskratiti bliskost, nego ga postupno naučiti da zaspi samo.
Postupak izgleda ovako:
- Stavite dijete u krevet dok je još budno, ali pospano.
- Izađite iz sobe i zatvorite vrata.
- Ako se dijete počne buniti ili plakati, pričekajte nekoliko minuta prije nego što se vratite.
- Ako plač ne prestane, uđite u sobu i umirite dijete kratkim maženjem ili dodirom po leđima, ali ga nemojte ponovno uspavljivati na stari način.
- Nakon što se smiri, ponovno izađite.
Postupak ponavljajte dok dijete ne zaspi.
Ako dijete već spava u velikom krevetu i tijekom noći izađe iz njega, vratite ga natrag uz kratki zagrljaj i riječi utjehe, ali pokušajte završiti smirivanje dok ponovno leži u svom krevetu.
Ova metoda može zahtijevati nekoliko noći ili čak dulje razdoblje, no s vremenom dijete uči samo se umiriti i lakše zaspati.
Metoda „pusti ga da plače“: pristup koji nije za svakoga
Metoda poznata kao cry it out među roditeljima izaziva različite reakcije. Dok je neki smatraju učinkovitom, drugima je teško slušati dijete kako plače i negoduje.
Kod ove metode roditelj nakon odlaska iz sobe ne vraća se svaki put kada dijete zaplače, nego mu daje priliku da samo pronađe način kako se umiriti.
Neki roditelji ipak koriste blaže varijante ove metode – primjerice, vraćaju se u sobu nakon određenog vremena kako bi djetetu kratko pružili sigurnost, a zatim ponovno izlaze.
Kod nekih mališana ova metoda može dovesti do rezultata brže nego postupno udaljavanje. Međutim, najvažnija je dosljednost. Ako roditelj nakon dugog plakanja ipak popusti, dijete može povezati dulje i intenzivnije negodovanje s dobivanjem onoga što želi.
Metoda „kampiranja“: postupno napuštanje roditeljske sobe
Za djecu koja prelaze iz roditeljskog kreveta u vlastiti može pomoći metoda postupnog povlačenja roditelja. U početku roditelj može nekoliko noći spavati u dječjoj sobi, primjerice na madracu pokraj kreveta.
Kada se dijete navikne na novi prostor, roditelj se postupno udaljava: prvo sjedi pokraj kreveta, zatim se stolac pomiče sve dalje, a nakon nekoliko dana roditelj izlazi iz sobe prije nego što dijete zaspi. Ako se dijete pobuni, pričekajte nekoliko minuta i kratko ga umirite, ali pokušajte zadržati novi obrazac.
Kada je pravo vrijeme za prijelaz iz krevetića u veliki krevet?
Mnogi roditelji pitaju se kada je pravo vrijeme da dijete prijeđe iz krevetića u veliki krevet. Ne postoji točna dob koja vrijedi za svu djecu, ali taj se prijelaz najčešće događa između 18 mjeseci i 3,5 godine.
Znakovi da je dijete spremno mogu biti:
- pokušaji penjanja izvan krevetića,
- potreba za samostalnim odlaskom na toalet nakon što je usvojilo higijenske navike,
- pokazivanje interesa za „veliki“ krevet.
Ipak, treba računati na to da dijete možda neće odmah ostajati cijelu noć u svom krevetu. Može dolaziti roditeljima u sobu ili istraživati ostatak doma tijekom noći.
Kako bi prijelaz bio lakši:
Zadržite poznato okruženje – ako je moguće, postavite novi krevet na isto mjesto gdje je bio krevetić i nemojte istodobno potpuno mijenjati izgled sobe.
Izbjegavajte velike promjene u isto vrijeme – ako dijete upravo prolazi odvikavanje od pelena, kreće u vrtić ili očekuje dolazak brata ili sestre, možda je bolje pričekati s prelaskom.
Koristite pozitivno poticanje – sustav nagrada, poput naljepnica ili male nagrade za ostajanje u krevetu, može pomoći djetetu da usvoji novu naviku.
Budući da dijete sada ima veću slobodu kretanja, dobro je ponovno provjeriti sigurnost doma. Učvrstite police, komode i druge predmete na koje bi se dijete moglo pokušati popeti.
Večernja rutina ključna je za mirniji san
Djeca vole rutinu. Predvidljiv slijed aktivnosti prije spavanja daje im osjećaj sigurnosti i pomaže tijelu da se pripremi za odmor. Idealno bi bilo započeti večernju rutinu 30 do 60 minuta prije odlaska u krevet.
Ona može uključivati:
Kupanje – topla voda može opustiti dijete i pomoći mu da se pripremi za san.
Pidžamu, pranje zubi i odlazak na toalet – ako je dijete u procesu odvikavanja od pelena, važno je uključiti odlazak na toalet prije spavanja.
Mirne aktivnosti – nakon kupanja nije vrijeme za trčanje i uzbudljive igre. Umjesto televizije, mobitela i tableta, pokušajte s čitanjem slikovnice, slaganjem slagalice ili uspavljivanjem plišanih igračaka.
Prigušeno svjetlo – smanjenje rasvjete može potaknuti prirodnu proizvodnju melatonina, hormona koji regulira san.
Bijeli šum – nekoj djeci odgovaraju zvukovi poput kiše, valova ili prirode u pozadini.
Ugodno okruženje – mračna i ugodno rashlađena soba može pomoći kvalitetnijem snu.
Na kraju rutine može slijediti priča za laku noć, uspavanka ili kratki ritual koji djetetu daje osjećaj sigurnosti. Najvažnije je da rutina bude dosljedna i izvediva – odnosno nešto što možete provoditi svake večeri.
Kako pomoći djetetu koje odbija dnevni san?
Nedostatak sna kod mališana često dovodi do razdražljivosti, plača i češćih ispada. Dnevni odmor može pomoći i djetetu i roditeljima, ali djeca koja se teško uspavljuju navečer ponekad se opiru i dnevnom spavanju.
Mogu pomoći sljedeći savjeti:
- prije odmora organizirajte aktivniju igru kako bi se dijete lakše umorilo,
- pokušajte svaki dan održavati približno isto vrijeme spavanja,
- izbjegavajte kasne popodnevne drijemeže jer mogu otežati večernje uspavljivanje.
Kada dijete počne spavati 11 do 12 sati tijekom noći, moguće je da mu dnevni san više neće biti potreban. Iako roditeljima može nedostajati ta pauza tijekom dana, večeri tada često postaju jednostavnije.
Zašto dijete ne želi spavati?
Ako se problemi sa spavanjem nastavljaju, pokušajte pronaći mogući razlog. Neka djeca počnu razvijati strah od mraka ili sjena. U tom slučaju može pomoći noćna lampica ili malo svjetla iz hodnika.
Starijeg mališana možete pitati postoji li nešto u sobi što ga plaši. Ponekad jednostavno premještanje namještaja ili uklanjanje predmeta koji stvaraju sjene može riješiti problem.
Ponekad je problem i u vremenu odlaska na spavanje. Ako dijete navečer nije pospano, pokušajte pomaknuti odlazak u krevet 30 do 60 minuta kasnije. Ako pokazuje znakove umora prije uobičajenog vremena ili je prestalo spavati tijekom dana, možda je potrebno ranije vrijeme odlaska u krevet.
Kada potražiti pomoć stručnjaka?
Ponekad roditelji sami ne mogu riješiti probleme sa spavanjem. Tada je dobro razgovarati s pedijatrom ili stručnjakom za dječji san. Pomoć može biti korisna kod problema poput:
- ranog jutarnjeg buđenja,
- prijelaza iz krevetića u veliki krevet,
- zajedničkog spavanja s roditeljima,
- različitih poremećaja spavanja.
Savjetovanje sa stručnjakom može biti financijski zahtjevno, pa je dobro prvo razgovarati s pedijatrom koji može ponuditi smjernice ili preporučiti kome se obratiti. U nekim slučajevima možda nije potrebna dugotrajna podrška – roditeljima može biti dovoljna i kraća telefonska konzultacija.
(Ordinacija.hr)
