Subakutni bakterijski endokarditis je spora, ali iznimno opasna infekcija unutrašnje ovojnice srca koja se često manifestira nespecifičnim simptomima. Pravovremeno prepoznavanje znakova ključno je za ishod, jer neliječena bolest može biti fatalna.
Dok akutni endokarditis nastupa naglo i dramatično, s visokom temperaturom i teškim općim stanjem, njegov subakutni oblik je znatno podmukliji. Radi se o polaganoj, progresivnoj infekciji unutrašnje ovojnice srca (endokarda), koja najčešće zahvaća srčane zaliske. Bolest se može razvijati tjednima, pa čak i mjesecima, a njezini početni simptomi toliko su blagi i nespecifični da ih pacijenti, ali i liječnici, često pripisuju bezazlenijim stanjima poput dugotrajne prehlade, iscrpljenosti ili gripe. Upravo to odgađanje dijagnoze čini ovu bolest izuzetno opasnom, jer bez adekvatnog liječenja infekcija može trajno oštetiti srce i dovesti do smrtonosnih komplikacija.
Bakterije niže virulencije
Infekcija nastaje kada bakterije iz nekog drugog dijela tijela uđu u krvotok i pronađu put do srca. Ondje se vežu za već oštećene srčane zaliske, urođene srčane mane ili ugrađene umjetne materijale poput proteza zalistaka ili elektrostimulatora srca. Najčešći uzročnici subakutnog oblika su bakterije niže virulencije, prvenstveno Streptococcus viridans, koje su normalan stanovnik naše usne šupljine. Zbog toga je loša oralna higijena jedan od glavnih faktora rizika. Čak i rutinske radnje poput pranja zubi ili stomatoloških zahvata mogu omogućiti ovim bakterijama ulazak u krvotok. U rizičnoj skupini su, osim osoba s postojećim srčanim problemima, i intravenski korisnici droga, pacijenti na kroničnoj hemodijalizi te osobe s oslabljenim imunološkim sustavom.
Loša oralna higijena jedan od glavnih faktora rizika. Čak i rutinske radnje poput pranja zubi ili stomatoloških zahvata mogu omogućiti ovim bakterijama ulazak u krvotok.
Simptomi koji se prvi javljaju obično su varljivi i lako ih je zanemariti. Pacijenti se tjednima mogu osjećati loše, a da ne znaju točan uzrok. Najčešće se javlja dugotrajna, blago povišena temperatura, obično ispod 38°C, praćena zimicom i noćnim znojenjem. Osjećaj stalnog umora i malaksalosti, bolovi u mišićima i zglobovima, gubitak apetita te neobjašnjiv pad tjelesne težine također su česti rani znakovi. Budući da ovi simptomi podsjećaju na brojne druge, manje opasne bolesti, mnogi odgađaju posjet liječniku, čime se gubi dragocjeno vrijeme za početak liječenja.
Liječnik pri pregledu može čuti novonastali ili promijenjeni šum na srcu, što je jedan od ključnih nalaza. Na koži se mogu pojaviti sitne crvene ili ljubičaste točkice, takozvane petehije, koje ne blijede na pritisak
Iako su početni simptomi nespecifični, s napredovanjem bolesti mogu se pojaviti i karakteristični znakovi koji upućuju na endokarditis. Liječnik pri pregledu može čuti novonastali ili promijenjeni šum na srcu, što je jedan od ključnih nalaza. Na koži se mogu pojaviti sitne crvene ili ljubičaste točkice, takozvane petehije, koje ne blijede na pritisak, a vidljive su i na bjeloočnicama ili sluznici usta. Rijetki, ali klasični znakovi su i bolni, crvenkasti čvorići na jagodicama prstiju (Oslerovi čvorovi), bezbolne crvenkaste mrlje na dlanovima i tabanima (Janeway lezije) te tanke, tamne linije ispod noktiju koje nalikuju krhotinama drveta, poznate kao splinter krvarenja.
Kako se postavlja dijagnoza?
Za potvrdu sumnje na endokarditis ključne su dvije pretrage. Prva je hemokultura, odnosno uzimanje više uzoraka krvi kako bi se u laboratoriju izolirala bakterija koja je uzrokovala infekciju. Identifikacija uzročnika ključna je za odabir ciljanog antibiotika. Druga nezaobilazna pretraga je ehokardiografija, odnosno ultrazvuk srca. Ova metoda omogućuje vizualizaciju srca i zalistaka te može otkriti takozvane vegetacije, nakupine bakterija, krvnih stanica i fibrina koje se formiraju na zaliscima. Uz to, laboratorijski nalazi obično pokazuju povišene upalne parametre, poput C-reaktivnog proteina (CRP), i anemiju.
Dugotrajno liječenje je ključ uspjeha
Jednom kada je dijagnoza potvrđena, liječenje se mora započeti odmah i provodi se u bolničkim uvjetima. Temelj liječenja su visoke doze antibiotika koje se daju intravenski, putem infuzije. Terapija je dugotrajna i obično traje od četiri do šest tjedana kako bi se osiguralo potpuno uništenje bakterija skrivenih duboko u srčanom tkivu i vegetacijama. Bez tako dugog i agresivnog liječenja, infekcija bi se vrlo vjerojatno vratila. Neliječeni ili neadekvatno liječeni endokarditis gotovo je uvijek smrtonosan.
Kirurški zahvat postaje nužan ako su srčani zalisci teško oštećeni i uzrokuju zatajenje srca, ako se infekcija ne može kontrolirati lijekovima ili ako su vegetacije na zaliscima toliko velike da postoji visok rizik da se odvoje, otputuju krvotokom i uzrokuju začepljenje krvnih žila u drugim organima, najčešće mozgu, što dovodi do moždanog udara.
U nekim slučajevima, samo antibiotici nisu dovoljni. Kirurški zahvat postaje nužan ako su srčani zalisci teško oštećeni i uzrokuju zatajenje srca, ako se infekcija ne može kontrolirati lijekovima ili ako su vegetacije na zaliscima toliko velike da postoji visok rizik da se odvoje, otputuju krvotokom i uzrokuju začepljenje krvnih žila u drugim organima, najčešće mozgu, što dovodi do moždanog udara. Tijekom operacije kirurg uklanja inficirano tkivo i popravlja oštećeni zalistak ili ga zamjenjuje umjetnim, mehaničkim ili biološkim.
Prevencija je bolja od liječenja
Najvažnija mjera prevencije subakutnog bakterijskog endokarditisa je održavanje izvrsne oralne higijene, što uključuje redovito pranje zubi i posjete stomatologu. Time se smanjuje količina bakterija u usnoj šupljini i rizik od njihovog ulaska u krvotok. Za osobe s visokim rizikom, poput onih s umjetnim srčanim zaliscima, preboljenim endokarditisom ili određenim prirođenim srčanim greškama, preporučuje se antibiotska profilaksa. To znači da prije određenih stomatoloških ili kirurških zahvata koji mogu uzrokovati krvarenje moraju preventivno uzeti dozu antibiotika kako bi se spriječilo naseljavanje bakterija na srcu.
( Ordinacija.hr )
