Arnalda Dobrić: Komu treba dijete

beba mama sretni

Ne volim se ni sjetiti tih dana jer je razvikani rooming-in ipak bio ograničen na dojenje u određene sate.

Najgore mi je bilo kad bi odveli Morenu. Hrana je bila neprimjerena za trudnice i rodilje (spašavali su me Radovan i mama pripravcima iz kućne radinosti koji se navodno nisu smjeli unositi u bolnicu), a sestre kao da su imale repove jer – nisu zatvarale vrata. Trebam li reći da su pojedine novopečene majke pušile u WC-u bez prozora, a da se to ni na koji način nije sankcioniralo? Kreveti su bili prilično visoki pa smo mi sretnice koje smo prošle epiziotomiju ili carski rez izvodile prave akrobacije kako bismo se postavile u horizontalu. Uglavnom, jedva smo dočekale odlazak kući.

Pri izlasku iz bolnice čula sam ono čime neupućene sestre još uvijek pune glavu novopečenim roditeljima: „Gdje je jastuk za dijete? Nećete ga valjda staviti u autosjedalicu?“ Moja je najtoplija preporuka učiniti upravo to. Najčešći je uzrok smrtnosti djece u prometnim nesrećama u tome što nisu bila vezana te si nemojte dopustite da vas onako jadnu, šivanu, gotovo nesposobnu za normalno sjedenje nagovore na to da igrate ruski rulet sa životom vlastitog djeteta. Priče o tome da beba mora ravno ležati ovdje nemaju smisla jer vožnja je uglavnom kratka, a beba je ionako 9 mjeseci bila prilično sklupčana. Morena se od prvog trenutka vozi u sjedalici, i to isključivo u našem automobilu. To zvuči komplicirano, ali ona se danas ne buni kada je vežemo pojasevima. Ona za drugu mogućnost ne zna.

 Prati nas na Viber Public Chatu!