Branka Muvrin: Prijateljice

Prijateljice

Ako sam nešto oduvijek znala o porodu, onda je to bilo da ću svoju djecu roditi na Sv. Duhu.

U osnovnoj školi smo se dijelili na one sa Sv. Duha i one iz Petrove (rijetko se tko u našem malom okruženju rodio izvan tih dviju zagrebačkih medicinskih institucija), a bolnica Sveti Duh je u ona socijalistička vremena uvijek imala prizvuk posebne vrijednosti zbog tog ‘Sveti’ u nazivu. Mama mi je pak govorila kako porod jako boli, ali da na sve zaboraviš kada ugledaš to malo divno biće (obvezno bi u tim pričama kao utješnu činjenicu isticala da je zubobolja u usporedbi s boli rađanja teža jer ona ne prestaje ni nakon određenog vremena). Prikupivši tuđa iskustva i priče do svoje 33. godine, taj sam čin očekivala kao vrlo pozitivan trenutak života.

I zamislite – sve je ispalo uistinu tako kako sam zamišljala, odnosno još malo bolje. U zagrebačkim bolnicama sve češće promiču tzv. children friendly pristup. To zapravo znači, kao što su nas upozorili na tečaju za trudnice, da na porod možete doći s ocem, odnosno partnerom, a u teoriji i s najboljom prijateljicom. Taj mi se dio posebice svidio jer je moja najbolja frendica Petra silno željela dijete i odmah se ponudila da će zamijeniti mušku stranu pokraj kreveta u rađaonici. Tijekom osamnaest sati koliko sam provela u predrađaonici nakon što mi je pukao vodenjak, ona je mogla biti uz mene tek zadnjih nekoliko sati. Navukla je zaštitno odijelo, uzela Labello i bočicu vode s malo limuna i svako malo mi je mazala usne ili me prskala tom tekućinom. U tim joj nesvjesnim trenucima nisam mogla previše zahvaljivati, ali sam kimanjem glavom izražavala silnu zahvalnost za svaki njezin pokret. Nije odmagalo ni to što je Petra prelijepa djevojka pa su liječnici češće dolazili zainteresirano u moj boks (ružnog li imena za prostor u kojemu čekate na dovoljno otvaranje rodnice).

 Prati nas na Viber Public Chatu!