Melanija Pović: Generalna proba i veliko finale

duda, beba, dijete, majka

Gledajući unatrag više se i ne sjećam kada sam počela intenzivnije razmišljati o samom porodu.

Trudnoću sam izvrsno podnosila, izuzev nešto žgaravice normalno sam radila, priuštila si godišnji na Kreti i odgađala nabavu stvari za bebu do samoga kraja.

U trećem me tromjesečju već lagano počela hvatati panika kako ću ja to sve prebroditi. Pročitala sam sve što mi je na tu temu došlo pod ruku, a prijavila sam se sa suprugom i na najduži tečaj za trudnice koji sam uspjela naći.

Tek sad vidim da mi ništa nije bilo jasno jer sam uvidjela da su iskustva poroda, naročito u našim bolnicama, vrlo različita i da je praktično sve moguće. Preostalo mi je samo nadati se da ta odvratna bol mora imati nekog svog smisla.

Hrabro sam odlučila pokušati sa što prirodnijim porodom uz mogućnost da, ako bolovi ipak postanu nepodnošljivi, zatražim epiduralnu. Kada sam iznenada u 28. tjednu trudnoće u velikim bolovima (čitaj: prijevremenim trudovima) i urinarnom infekcijom završila u bolnici kao hitni slučaj, slika koju sam stvorila u glavi u trenutku je nestala. Da bi sve bilo ljepše, cijelu noć ležala sam u rađaonici na, kako danas volim reći, svojoj generalnoj probi, onako psihički nespremna priključena na CTG i s trudovima te sam gledala i slušala rodilje kako se jedna za drugom vrpolje u krevetima, stenju, odlaze u boks, viču i zapomažu u sav glas. U šoku nisam oka sklopila. Tek mi je tada postalo jasno što me čeka i nije mi izgledalo lijepo.

Ipak, situacija se sada promijenila i umjesto straha od poroda preplavio me strah za bebu i njezino zdravlje. Porod  je, po mogućnosti onaj pravovremeni, postao sporedna stvar, nešto što ću dočekati s olakšanjem. Uslijedilo je liječenje antibioticima, mirovanje i mnogo, mnogo brusnice.

 Prati nas na Viber Public Chatu!