Milana Vlaović: Carski rez

beba, kupanje, rucnik

Najteži i najbolniji trenutak mog života bilo je buđenje nakon prvog carskog reza. Bila sam potpuno nepripremljena.

Mislim, znala sam kakva je to operacija: jedna mi je žena nekoliko godina ranije opisujući svoj carski rez ozbiljnim glasom rekla da ona više neće rađati. No, nije mi mogla opisati taj osjećaj. Usput rečeno, rodila je ponovno nakon nekoliko godina. Baš kao i ja koja sam se na taj isti zahvat svjesno vratila još dva puta.

Sjećam se uzavrele, intenzivne boli u donjem dijelu trbuha, bolnog prebacivanja s operacijskog stola na krevet kojim su me vozili na Odjel intenzivne njege, vrućine koja je dolazila odnekud sa stropa, drhtanja svog bolnog, preplašenog tijela i pokušaja da rukom dotaknem svoj trbuh kojeg više nije bilo.

To je to, prošlo mi je kroz glavu dok su me vozili hodnikom koji je odvratno mirisao. Rodila sam. Ja sam majka. Zašto se ne veselim? Zato što želim da me ponovo uspavaju, pretpostavljam.

Noć na intenzivnoj njezi je zbilja intenzivna. Svi intenzivno uzdišu i stenju. Poneki sretnici zaspu, ali to obično ne traje dugo. Tako sam i ja na trenutke uspijevala zaspati, a kad je ujutro ušla sestra i upalila svijetlo, mislila sam da je agoniji kraj i da će sad sigurno biti mnogo bolje. Umjesto toga su me odvezli u sobu u kojoj je ležala moja poznanica od prethodne večeri koja je imala tu nesreću da joj se beba naopako okrenula i nije bilo druge nego – na operaciju. Nevjerojatno je kako ti potpuno strana osoba u takvoj situaciji odjednom postane bliska. Kao da ste skupa odrasle i poznajete jedna drugu u tančine. Samo ona zna kako ti je na tom svijetu.

 Prati nas na Viber Public Chatu!