Silvana Menđušić: Napokon rodila!

Beba, dijete, novorodjencad

„Mogu ja doći i kasnije, ako vam je gužva“, rekla sam joj. Kako čovjek može biti blaženo blesav kad se boji! Ona me pogledala onim pomalo prezirnim pogledom osobe koja je vidjela tisuće sličnih bespotrebno uspaničenih lica i mirno rekla da njima, eto, danas baš odgovara. Dodala je i kako netko očito želi van i da će izaći htjela ja to i ne.

To je to, mislite, nema više povlačenja, nisi ni prva ni zadnja, ohrabrite se i, kad vas jednom pojedu široka vrata mutnih stakala rodilišta i obuku vam svijetloplavu spavaćicu, zapravo vam i odgovara ta lagana strogost koja vlada na odjelu. Vama je vaša bol najveća na svijetu, procjenjujete da bi sad, eto baš sad, svijet trebao stati koliko vam se trudovi čine neizdrživi, a medicinsko je osoblje mirno, čini vam se gotovo ravnodušno pa vam ne preostaje ništa drugo nego prepustiti se njihovim uputama: „Dišite duboko, sve će biti u redu…“

Gledala sam tih nekoliko sati u medicinske sestre s onom poslušnošću i poštovanjem kojim putnici u avionu koji je upao u strašne turbulencije gledaju i proučavanju izraze na licima stjuardesa i pomisle: ‘Ako je ona mirna, sve će biti dobro.’ Ne sjećam se da sam ikome ikada tako vjerovala kao tog dana vitkoj gospođi u tamnoplavoj kuti, glavnoj sestri Mariji.

Nevjerojatno je kako brzo možete prihvatiti da je rodilište jedino mjesto na kojemu morate prestati biti razmaženi. Doduše, kad kasnije postanete svjesni da ste postali roditelj, naučite da ste se od tog dana nadalje zauvijek odrekli luksuza da budete razmaženi i sebični.

 Prati nas na Viber Public Chatu!