Sonja Šarunić: Rođenje Zorane

mandarine

Tada me, baš u bolnici, uhvatila velika želja za mandarinama pa sam tijekom posjeta i kumu i muža molila da mi donesu mandarine, ali oni nisu dobro shvatili koliko mi je to važno pa su donosili banane i jabuke.

Ja sam onda trgovala s ostalim pacijenticama na odjelu neurologije – dvije banane za jednu mandarinu. Bila bih dala kraljevstvo za mandarinu.

I kad su me konačno otpustili, krenula sam pješice (polako) od Sv. Duha prema Črnomercu gdje sam bila podstanar, ušla u trgovinu i kupila tri kilograma mandarina! Bila bih kupila i više da sam smjela nositi. Donijela sam to blago kući, odložila na stol, oprala ruke i sjela jesti.

U tom ključnom trenutku oglasi se zvono na vratima. Nenajavljeno (jer telefona nisam ni imala) stiže mi u goste prijateljica s dvoje male djece. "Ohoho, krasno, sjedni, 'oćeš kavicu!?" očajna pitam, stavljam džezvu i krajičkom oka gledam kako mali monstrumi jedu moje mandarine. Tu količinu sebičnosti prema prehrambenim proizvodima nisam nikad osjetila ni prije ni poslije u životu.

Bila sam posve dekoncentrirana u razgovoru. Jedino što mi je privlačilo pozornost, bile su te mandarine na stolu koje su nestajale pred navalom nezvanih termita. To dvoje djece danas su odrasli ljudi i nedavno sam im u smijehu ispričala ovu epizodu moje trudne sebičnosti. Nisam sigurna jesu li moju pripovijest dobro razumjeli, ali bitno je da jačmenac dobili nisu.

 Prati nas na Viber Public Chatu!