Nedavno sam pisala o svojim avanturama u potrazi za poslom. Čitam danas ponovno taj tekst, smijem se svojim glupim forama, a pritom mi neočekivano dolazi jedno pitanje. Da, treba biti pozitivan i šaliti se na svoj račun, ali uistinu ozbiljno pitanje je koliko ljudi u današnjem svijetu dobije priliku da za život zarađuje obavljajući posao koji voli?
Da bi se to dogodilo trebaju se ostvariti dva preduvjeta. Prvi se možda naoko podrazumijeva, a to je da najprije moramo znati ŠTO uopće volimo raditi, što je naše poslanje, poziv, strast, gdje se osjećamo u elementu. Drugi, puno očitiji preduvjet je da nam netko mora pružiti priliku da isto to radimo ili da tu priliku sami stvorimo što je već jedna druga, teža priča.
Kako da znam što stvarno želim i volim raditi?
Mnogi će reći: pa valjda ono za što si završio školu/fakultet jer je to bio tvoj odabir koji si učinio jer ti se to zanimanje sviđalo, jer si taj posao jednog dana želio obavljati. Znate da je u realnom svijetu ova utopijska pretpostavka daleko od pravog stanja stvari i neke surove statistike. Kao prvo, u trenutku kad biramo obrazovanje, mnogi od nas ne znaju tko im glavu nosi i što žele jesti za ručak, a kamo li čime se žele baviti ostatak tamo, nekog odraslog života. Pif, idem na ekonomiju jer ju je i Marko upisao ili medicina mi se čini zanimljiva. Zanimljiva u smislu ‘mislim da je biti liječnik nešto kao dr. House’ ili zanimljiva u smislu ‘zanima me anatomija, patofizilogija, histologija i srodne grane i želim pomagati ljudima’ ostaje otvoreno pitanje. Ili možda ‘zanimljiva jer će me svi cijeniti i bit ću doktor!’? Ovdje stajem s primjerima.
Čak i kad mladi čovjek odabere školovanje iz pravih razloga i na pravim temeljima – dobro je informiran i intrinzično motiviran, i dalje nije ostvario onaj prvi preduvjet. Mnogi ljudi se tijekom školovanja pogube u svojoj struci ili postanu nezadovoljni radnim prilikama i opisom posla. Naprosto, nije im to – to. I eto, na kraju ipak prihvate situaciju i do umirovljenja rade posao koji bi ocijenili prolaznom ocijenim. Nije loše, imam osiguranu plaću i godišnji, što više trebam? Ne izgaraju za svoj posao, ne dolaze svako jutro s veseljem na radno mjesto, ne osjećaju onu strast koju primjerice ima neki programer kojem nije problem raditi na istom kodu satima. Sad će netko reći da idealiziram i da je to rijetkost, a ja se slažem s njim.
Flow fenomen
U psihologiji postoji Flow fenomen – stanje uma u kojem je osoba potpuno fokusirana na ono što radi, isključena iz stvari koje se oko nje događaju, bez dodatnih misli koje je napadaju poput mušica, uživa u aktivnosti koju izvodi. Slikovito rečeno, kad smo u Flow-u, kao da smo uronjeni u aktivnost. Ona nam se čini tako prirođena, osjećamo da je obavljamo s lakoćom, no nije prisutna dosada ili brzo zasićenje. Takva aktivnost nam je dovoljno izazovna, ali opet ni preteška da bi nam izazvala frustraciju. Tipične primjere ovog fenomena nalazimo kod sportaša i umjetnika, ali ne samo njih.
Tužna je činjenica da tek 15 do 20% ljudi Flow stanje doživljava svakodnevno. Naša misija, naš Flow može biti posao za koji se nismo školovali, koji smatramo hobijem od kojeg nema kruha, nešto potpuno neočekivano ili nekonvencionalno. Za mene je to pisanje. Aktivnost u kojoj uživam, koja mi je istovremeno i laka i teška, koja me ispunjava i preuzima kad joj se posvetim. Moja draga prijateljica pak, do te mjere uživa u kuhanju da razmišlja da upiše neki oblik prekvalifikacije. Ja je u tome ohrabrujem, ona se nećka. Ne bi trebala jer to je njezin flow, njezino veselje, uronjenost. Osjećaj koji nam to kuhanje ili pisanje pruža vrijedan je neuspjeha kojeg možemo doživjeti pokušavajući se njima baviti svakodnevno, učiniti ih svojim ‘poslom’. Može li se živjeti od snova? Ne, nikako. Osim kad ih pretvorimo u stvarnost.
