Jedan od najpoznatijih, ali i najkontroverznijih eksperimenata u psihologiji svakako je Zimbardov stanfordski eksperiment u kojem su studenti nasumce svrstani u ulogu zatvorenika ili čuvara u improviziranom zatvoru u podrumu fakulteta.
Istraživanje koje je prvotno trebalo trajati dva tjedna, prekinuto je nakon samo šest dana. Naime, sudionici su se vrlo brzo konformirali svojim novim ulogama, te su se čuvari počeli sadistički ponašati prema zatvorenicima koji su, s druge strane, preuzeli potpuno submisivnu, gotovo bespomoćnu ulogu. Ovaj eksperiment zajedno s još nekim drugim sličnim istraživanjima pokoravanja autoritetu, ukazao je na situacijske faktore koji mogu dovesti do toga da ‘obični’ ljudi postupaju na štetu drugima i čine stvari za koje nikada nisu pomislili da su sposobni. Zimbardo je nakon stanfordskog eksperimenta nastavio svoj rad i pitao se što, s druge strane, može u čovjeku potaknuti herojska djela, djela u kojim osoba riskira vlastitu dobrobit radi drugih, često potpuno nepoznatih ljudi.
Herojske instant-zvijezde
Iako više ne živimo u vremenima kada su heroji bili slavni ratnici i vojskovođe ili istaknuti borci za socijalnu pravdu, a riječ heroj imala je snažnije i jasnije značenje, ipak smo i dalje fascinirani herojskim djelima – barem u književnosti i blockbusterima u kojima su heroji najčešće i suludo hrabri. S druge strane, mnoge ‘instant’ zvijezde, političari ili društveni komentatori dobivaju danas herojske epitete u potpuno novom kontekstu.
Strahovi, napetost, nervoza – zašto smo postali generacija anksioznih?
Mediji i javnost uzdižu u nebesa pojedince koji su se samo usudili glasno izreći svoje mišljenje, ili još gore, one koji su se usudili izreći svoje mišljenje tako što su izvrijeđali i javno ponizili drugu, njima najčešće zapravo nepoznatu osobu. I dok se u takvim slučajevima javnost precizno i oštro dijeli na pola, zadnja dva dana ona je začudo složna.
Iako se dijelom čini da smo izgubili ‘žicu’ i njegujemo krive heroje, zapravo i dalje vrlo dobro možemo prepoznati i osjetiti ono istinsko herojstvo koje bi se moglo podvesti pod neku antičku definiciju.
Kada u svjetlu prirodnih katastrofa svjedočimo fotografijama iscrpljenih vatrogasaca koji spavaju u sjeni svojih kamiona, postane nam strelovito brzo jasno što je zapravo prkoseća i izvanredna hrabrost.
Isto jasno prepoznavanje i uniformna složnost među ljudima javlja se i kad svjedoče herojskim djelima roditelja koje riskiraju vlastiti život kako bi zaštitili svoju djecu, ali i djelima svakodnevnih, nepoznatih ljudi koji postupaju kao heroji ne zbog profesionalne, a ni roditeljske uloge, već iz zapravo teško objašnjivih razloga. I tako se vraćajući na početak, ponovno možemo zapitati koje su to okolnosti ili možda crte ličnosti koje u čovjeku mogu izazvati herojska djela? Imamo li svi u sebi taj kapacitet ili samo neki od nas? Možda je najprije potrebno opisati što herojstvo uopće jest.
“Tko će zalijevati cvijeće dok me nema?” – kako se otuđenost okreće protiv nas samih
Uloga promatrača i uloga aktera
Zimbardo je intervjuirajući tisuće ljudi koji su učinili neko izvanredno hrabro djelo, zaključio da herojstvo nadilazi okvire dužnosti.
To je čin kojim se služi pojedincima ili cijeloj zajednici koja je u potrebi ili čin kojim se brane određeni principi i ideje. I možda najvažnije, to je čin kojeg osoba poduzima iako je svjesna svih mogućih rizika za vlastito zdravlje, dobrobit ili reputaciju, prihvaćajući žrtvu i ne očekujući pritom nikakvu vanjsku dobit.
Upravo zbog toga Zimbardo razdvaja herojska djela od svakodnevnog altruizma. Kod potonjeg, ne postoji uvijek ozbiljan rizik za osobu koja pomaže. Postoji li neka poveznica između herojstva i izuzetno mračnih ljudskih djela kakve je Zimbardo izučavao u svom zatvorskom eksperimentu?
U oba slučaja je riječ o rijetkim ponašanjima, ponašanjima koja su izvan uobičajenog, izvan norme. I možda još važnije, povijest nam je pokazalo da ih najčešće okidaju iste situacije. Upravo su neki od najgroznijih događaja u povijesti, poput primjerice Holokausta, kod nekih ljudi izazivali djela herojstva, a kod nekih nezamislive zločine. Prema tome, iako se od pamtivijeka filozofska razmatranja o urođenoj ljudskoj prirodi razlikuju, i danas mi se čini sasvim aktualnim pitanje – o čemu ovisi kako ćemo se u izvanredno teškim situacijama ponašati i ima li baš svatko od nas kapacitet i za jako dobro, ali i jako loše? Zimbardo bi na zadnje pitanje odgovorio potvrdno.
Svatko od nas u sebi ima kapacitet za oboje, a okolnosti u kojima odrastemo, uvjeti i iskustva koje smo izloženi ono je što nas u velikoj mjeri oblikuje. Nažalost, većina ljudi je negdje u sredini, odnosno u teškim vremenima zauzimaju ulogu promatrača koji naprosto ne čini ništa. Ono što ipak ohrabruje jest saznanje da ljudi najčešće postaju heroji ne kao izolirani pojedinci, već kada su organizirani u skupine i upravo ta povezanost potiče ih da iz uloge promatrača pređu u ulogu aktera. Iako ni suvremena znanost ne može jednoznačno odgovoriti na pitanje što dakle određuje zašto neki ljudi postupaju herojski, a neki ne, jasno je da moderni heroji nisu ljudi koji posjeduju neke iznimno rijetke, nadljudske sposobnosti ili osobine, već sasvim jednostavno, ljudi koji u iznimno rijetkim, nadljudskim situacijama izvlače ono najbolje iz sebe.
Foto: Hrvoje Jelavić/PIXSELL
