Dječaci ne plaču. Velike cure ne plaču. Od plakanja nema nikakve koristi. Koliko ste puta čuli neku od ovih rečenica ili je sami izgovorili?
Iako je sasvim normalna biološka pojava, plakanje se često smatra izrazom slabosti. Pokazati da nam je teško, da ne znamo kako dalje, zastati na trenutak pred izazovom, kao da je u ovom ubrzanom svijetu postalo zabranjeno. Je li i ljudska patnja koja je zapravo neizostavan dio osobnog iskustva svakoga čovjeka postala nešto što se pod svaku cijenu mora izbjeći, nešto u čemu se ne pronalazi značaj i smisao?
Moraš biti jaka
Često u teškim trenucima čujemo i rečenice poput „Moraš biti jak/jaka“, „Ne smiješ pred njima pokazati da ti je teško.“ Zašto ne pokušavamo prigušiti tuđe tjelesne i emocionalne reakcije kad im se dogodi nešto lijepo? Govorimo li ikada jedni drugima „Nemoj se toliko veseliti“? A zapravo je u oba slučaja riječ o izražavanju u ljudskom rodu univerzalnih emocija, skupu ponašajnih, fizioloških i afektivnih promjena koje su nam velikim dijelom urođene. Istovremeno, izražavanje emocija je jedan od najvrjednijih instrumenata komunikacije između ljudi, koji govori o našim motivima, namjerama, potrebama, koji oblikuje odnos, stvara intimnost te može drugoj osobi biti poziv za rješavanjem problema. Kad nam je teško i kad patimo jedna od stvari koja nam najviše može pomoći jest socijalna podrška, a kako da tu istu podršku dobijemo ako se skrivamo iza naučenih uloga, rečenica i maski? Ljudska patnja iako često potpuno nerazumljiva, ne samo da je univerzalno ljudsko iskustvo, nego i mogući izvor mnogih pozitivnih promjena u čovjeku. Ako kad smo tužni i kad nam je teško pred drugima glumimo da smo dobro, ako odbijamo razmišljati o stvarima koje nas muče, ako plakanje smatramo izrazom slabosti, mi to neizostavno iskustvo ljudskog života odbacujemo i guramo od sebe. Patnja ni ne može, jednom kad završi, imati pozitivan utjecaj na naše snage, odnose, životnu perspektivu, ako nismo u cijelosti kroz nju prošli, ako je nismo procesuirali i doživjeli kao što uživamo u lijepim trenucima ljudskog iskustva.
Nedostatak životne energije nedostatak je – optimizma
Na pozornici života
Često stvaramo predodžbe o tome što će drugi o nama misliti ako pokažemo da nam je teško i one su većinom negativne. Bojimo se osude i podsmijeha, nerazumijevanja. I zaista, uvijek će biti ljudi koji likuju nad tuđom nesrećom, no takvi nam ljudi očito niti nisu potrebni. S ljudima koji nas vole, a ponekad i s ljudima koje poznajemo tek površno, dijeljenje emocionalne boli može stvoriti posebnu intimnost, ujedinjenost u nečemu kroz što svi prolazimo, a često se u tome osjećamo potpuno sami. Biti ranjiv zapravo uopće ne znači biti slab. Baš suprotno, emocionalna senzibilnost i otkrivanje vlastitih osjećaja izraz je otvorenosti i spremnosti da se podnese i u cijelosti prođe kroz sva iskustva ljudskog života. Ona je izraz autentične osobe koja se ne ponaša i ne reagira na način kako misli da se od nje očekuje ili da je poželjno. Na kraju dana, sami sebi dugujemo autentičan život. Gutanje emocija dugoročno može izazvati tragove ne samo u psihičkom, nego i tjelesnom funkcioniranju. Igra u kojoj glumimo ˝snažnog˝ tako nas može skupo stajati. Shakespeare je zapisao da smo svi glumci na pozornici života, ali koliko bi naše iskustvo zajedništva i pripadanja postalo intenzivnije kada bismo odbacili maske jakih, uvijek nasmiješenih i nepobjedivih.
˝Nisam dovoljno dobar/dobra˝ – rečenica koja zatvara sva vrata
Foto: Shutterstock
