˝Nisam dovoljno dobar/dobra˝ - rečenica koja zatvara sva vrata

Sreća sloboda shutterstock

Nedavno je istraživanje pokazalo da prosječna žena samoj sebi u danu udijeli osam kritika. Kritiziramo vlastiti izgled, govor, izjave, ponašanje u društvu.

Upravo zbog samokritičnih izjava koje si na dnevnoj bazi upućujemo događa se da propuštamo učiniti ono što uistinu želimo, propuštamo se izboriti za sebe, reći što mislimo ili uživati u trenutku – sve zato što je generalna misao iza svih tih kritika u formi one najporažavajuće rečenice – Nisam dovoljno dobar/dobra. Kad nas takvo više ili manje svjesno vjerovanje vodi kroz život, u mnogo čemu ćemo nailaziti na velike prepreke.

Toksične izjave

Postoje dvije vrste samokritičnosti – ona usmjerena na uspoređivanje s drugima i ona koja je internalizirana. Ljudi koji su skloni samokritiziranju koje počiva na uspoređivanju s drugima često druge vide kao superiorne i bolje od sebe.

Internalizirana samokritičnost počiva na tome da osoba postavlja sebi nedostižne standarde i nikada nije zadovoljna svojim uspjehom. Stvari često nisu crne ili bijele pa tako ni samokritičnost nije sama po sebi loša pojava.

Ključ je u prirodi izjava koje si u trenucima razgovara sa samim sobom upućujemo. Izjave poput Ja sam totalni baksuz. Nikad mi ništa ne ide od ruke. Nikad neću biti u ničemu uspješan su toksične izjave koje nas uopće ne ohrabruju da budemo bolji. S druge strane, kad kritiziramo konkretno ponašanje, a ne sebe kao osobu, na pola smo puta do poboljšanja.

Korijen u prošlosti

Nekada je to teško za učiniti jer onaj emocionalni dio, ona ljutnja nad samim sobom prevlada i umjesto da se fokusiramo na ponašanje koje treba popraviti, obrušimo se na sebe kao cjelinu. Neki ljudi u tom dijelu idu u ekstrem pa imaju jako duboko ukorijenjene negativne sheme o sebi samima. Možemo se pitati otkud one?

Neki teoretičari zagovaraju da ovakva generalna viđanja sebe samih mogu imati korijene u vezi koju smo kao djeca imali s osobom koja je za nas skrbila.

Naime, u jednom trenutku u odrastanju djeca primarno počinju težiti samostalnosti i autonomiji. Ako roditelj previše guši tu potrebu, kod djeteta se može razviti osjećaj neadekvatnosti i nesigurnosti u vlastite izbore i postupke. Roditeljski stil koji se temelji na prerigidnim granicama te istovremenom nedostatku topline također može biti povezan s kasnijim prekritičnim stavom prema samom sebi, ali i drugima.

Tješiti samog sebe

Samokritičnost treba zamijeniti s empatijom prema samom sebi. Tada promatramo sebe kao dobroga prijatelja kojeg tješimo kada mu je teško, ali i prijateljski savjetujemo kad mislimo da je nešto trebao učiniti drugačije.

Ovakav odnos sa samim sobom nipošto nas ne uskraćuje da sigurno koračamo prema ostvarivanju svojih ciljeva, ali nam zato pomaže da na vlastite patnje, poraze i pogreške gledamo kao dio zajedničkog ljudskog iskustva koje nas zapravo zbližava s drugima i iz kojeg dobivamo novu priliku.

Možda najveći problem sa samokritiziranjem jest problem koji se veže uz većinu negativnih misli koje na svakodnevnoj bazi imamo. One su često potpuno nesvjesne i automatske izjave koje u našem umu sijevnu poput iznenadnih bljeskova i zaslijepe nas. Zato je važno ove misli podići na svjesnu razinu na kojoj o njima možemo početi razmišljati, uočiti ih čim se pojave te ih s vremenom početi aktivno zamjenjivati s izjavama u kojima ćemo konstruktivno kritizirati neka svoja ponašanje, a ne sebe kao osobu. Iako smo često taoci vlastitih negativnih misli, dobra je stvar da ih definitivno možemo naučiti kontrolirati. Treba taj proces zamisliti kao trening koji je baš kao i onaj fizički na početku najteži i najzamorniji, ali s vremenom polako, ali sigurno donosi sve bolje rezultate.

 Prati nas na Viber Public Chatu!