Kad upoznaš "suborca" na neočekivanom mjestu...

prijateljice

Prije koji dan išla sam statirati za snimanje neke reklame.

Zvao me momak koji me našao među prijavljenima što sam poslala za neko snimanje prije pet godina. Naravno, prvo što sam ga pitala bilo je hoću li morati šetati ili trčati jer to sada, nažalost, nisam u stanju. Rekao je da ne treba ništa već doslovno "statirati". Naravno, rekla sam da me računa kao sigurnu.

Stigla je subota i snimatelj me kupi na dogovoreno mjesto. Ulazim u auto i pozdravljam i drugog momka, također snimatelja, koji je sjedio na mjestu suvozača. Putem smo pričali, šalili se i kad smo stigli u Omiš, momak koji je vozio kaže drugom da izađemo on i ja ovdje, bliže prostoru gdje nam je bilo šminkanje, da meni bude lakše a da će on dalje parkirati.

Izlazimo tako suvozač i ja, ja mu naravno odmah kažem da mi da da ga uhvatim pod ruku jer mi je tako lakše. Pita on mene što mi je dijagnoza i ja mu kažem multipla skleroza. Kaže on meni, da, imam i ja to. Sreća da taj moment nije zabilježen nikakvim videomo uratkom jer mi je donja vilica doslovno pala do poda.

Nije lako živjeti i raditi s multiplom sklerozom! Šokirala sam i kolege na poslu, a evo kako su reagirali

Gledam ga, ne može bit mlađi, slađi... I onda me strefi kao munja! Kristina, tebe su svi do jučer gledali tako. Nisu mogli vjerovati kad bi im rekla što imaš. Bila sam prespremna, držala treninge pilatesa... Ni po čemu se nije dalo zaključiti da imam to što imam.
A sad.... Sad se iz aviona vidi da imam to što imam. Noge zapinju kao da su zapetljane svim špagovima svijeta, ravnoteža me gotovo potpuno napustila...

Pričam tako s njim i kaže mi da i on želi dobiti značku za auto koju sam dobila ja, da ima za autoput. Ja mu kažem kao iz topa: da Bog da je nikad ne dobio jer ti neće trebati i da ostaneš uvijek takav kakav si sad.

Najzanimljivije mi je uvijek vidjeti kod takvih osoba strašno istančanu osjetljivost za ovakve meni slične. Ovakve koji "klapaju" i "zapinju". Kao da u podsvijesti imaju da bi već sutra oni takvi mogli biti i toliko su empatični i spremni pomoći nama "ovakvima". Snimali smo poviše Omiša na velikoj nizbrdici i kako sam dugo stala na nogama jedva da sam ih mogla micati. Nakon što je ekipa rekla da smo gotovi sa snimanjem, trebali smo otići 20-ak metara uzbrdo. On je odmah otrčao po štaku i donio mi je. Nisam se puno rastopila, samo malo...

Uglavnom, što sam više ovako "klimava" to sam više senzibilna prema svima u sličnoj situaciji ili s istim "nazivnikom" svoje situacije. Gledam momka i vidim sebe prije pet godina kad sam bila odlično i kad ni u najluđoj primisli nisam mogla zamisliti da ću biti ovako kako sam sada.

Vidjela sam u njemu sebe. Mladu osobu, koja se bavi onim što voli i ne zna što mu budućnost nosi... Jer u "ruksaku nosi ruski rulet" koji nitko ne zna kad će se "aktivirati" a i ako se aktivira hoće li biti ćorak ili će metak pogoditi blizu "glavne točke".

Zapinjem, posrćem, padam... Živim najteži period u 10 godina koliko već imam multiplu sklerozu

Kad o ovome uopće razmišljam suze mi dođu na oči. Jer zaista, nije fer! Nije fer ni to što sam upoznala toliko osoba što ovo imaju i gotovo sve su pre simpatične, predobre, preosjećajne i niz drugih superlativa još.

Naravno da sam s momkom odmah se usuglasila da smo brat i sestra po dijagnozi i da sam ga na rastanku zagrlila od srca želeći da zaboravi da ima to što ima i da ga nikad ne dokači onaj metak ruskog ruleta koji nosi u ruksaku!

Foto: Arhiva, Shutterstock

 Prati nas na Viber Public Chatu!