I tako sam, eto, prije tri tjedna proslavila rođendan. Ne treba govoriti koji je to bio, kažu da dame, pogotovo ove što pređu 25., ne treba pitati za godine.
Donijela sam tako na posao tortu, sa svjećicama naravno, i još malo toga za počastiti se i na pauzi je ekipa ispunila moju želju da zajedno ugasimo svjećice na torti.
Da mi je netko, i ne tako davno, rekao da ću na poslu imati ovakve ljude, koji su toliko pozitivni, dobronamjerni, koji će me toliko paziti i kojima će bit toliko stalo, ne bih vjerovala. Ali eto, Bogu hvala imam ih i upravo zbog toga htjela sam ovjekovječiti (snimiti) to puhanje svjećica i tu atmosferu, te ljude, koji apsolutno pobivaju sve one stereotipe da na poslu kolege su uglavnom konkurenti jedan drugome i koji napreduju samo ako jedan drugog “cinkaju” šefu.
Kad upoznaš “suborca” na neočekivanom mjestu…
Na sreću, prvi taj šef je čovik, a ne grabežljivi strvinar kojemu je stalo samo do profita. Usput, upravo takvim primjerima/poslodavcima želim poželjeti sreću ako misle na takav način izgraditi bilo kakav uspješan posao koji će trajati i u (sa) koje(i)m će biti sretni. Znate kako vam govore danas ove brojne life coachice: “Kako zračiš tako privlačiš”. Stari ljudi rekli su davno: “Kako siješ tako ćeš žeti”…
“Kod nas” (na mom radnom mjestu) sve leži na ljudskosti i poštovanju. Ako se pokažeš kao normalan, iskren, marljiv i pouzdan radnik/čovjek onda imaš sve moguće benefite. Naši voditelji nikad ne žele nad zaposlenicima iskazivati ikakvu nadmoć već smo svi u izrazito i iskreno prijateljskom odnosu.
Možete zamisliti da je onda odlazak na posao uvijek lagan, dapače, poželjan i tih 6 sati koje u smjeni odradimo prođe kroz konstantan smijeh, zezanciju i naravno rad. Normalno da će ljudi koji rade u takvom ozračju biti produktivniji!
Da se vratim na ono što sam u početku htjela reći. Dakle, proslavila sam rođendan tu gdje se cijela ekipa skupila oko torte poslušno, kad sam to izrazila kao želju i kao jedan sa mnom su otpuhali ovih mojih 25+ godina…
Kada bi svaki, i najzdraviji, čovjek radio s ovakvim kolegama, kako samo brzo i lako bi mu prolazio radni tjedan i koliko bi bio pošteđen stresa, brige i niza drugih negativnih i nepoželjnih emocija što vuču za sobom sve moguće negativne događaje (svađe, nasilje, rastave, alkohol…)
Posao je nešto što apsolutno svaki čovjek na svijetu mora imati i to je nešto na što nam ode gotovo polovica dana. Shvaćate li koliko je bitno da volite posao koji radite i, dakako, ljude s kojima isti dijelite. Ti ljudi, ako imate sreće kao ja, često su vam kao obitelj i više, jer ste s njima najveći dio dana.
Nisam Martin Luther King ali isto “I have a dream”. Da će jednog dana svi ljudi s ovom mojom značkom imati sreću pa će biti zaposleni u nekoga poslodavca kao što je moj, za koje, usprkos svemu, vjerujem da postoje.
Istina, kada ste primorani nositi značku kao što je ova mutliple skleroze koju ja nosim, nevjerojatno je koliko vam se postava bliskih ljudi izmijeni.
Mnogo ljudi koji mi nisu apsolutno nikakav rod puno su mi bliži čak i od nekih koji su mi zaista rod, za koje sam mislila da će mi biti najbliži, pogotovo u situaciji u kakvoj se trenutno nalazim, napretku (relapsu) moje dijagnoze a koji su poput magle udaljili se od mene.
Izgleda na kraju tako da, koliko god je nepredvidljiva ova dijagnoza koju imam još više nepredvidljivo je to kako se, ako imate tu sreću, stvari, situacija ,izmijeni tako dobro i ugodno kako na početku puta sa tom dijagnozom, onako preplašeni i uznevjereni, niste mogli zamisliti.
Pozivam sve poslodavce da probaju bit “human” na engleski, ČOVIK bi se reklo kod nas! Neka se drznu i počnu rušit zloglasne stereotipe i shvate da će biti uspješni u svakom poslu ako svoje zaposlenike tretiraju kao “čovjeka”, onako kako bi htjeli da sutra netko tako tretira njihovu sestru, kćer… Ako ti zapislenici taj posao doživljavaju pozitivno a ne kao kaznu uspjeh posla i svega je zagarantiran.
Foto: Arhiva
