Ratovi i dalje bijesne, na užas mnogih Donald Trump je postao predsjednikom najmoćnije države na svijetu, hrana koju jedemo nikad nije bila zagađenija, mladi masovno odlaze iz naše države…
Imam osjećaj da ova godina koja polako curi i napušta nas za svijet nije bila baš najsretnija. Vidjela sam nedavno sliku poznatih ljudi, većinom umjetnika, koji su nas ove godine napustili i onako svi na jednom mjestu izazivaju tugu. Ipak, koliko god zadužili svijet, svi ljudi jednom moraju umrijeti pa je tragičnije je ono što se događa sa živućim dijelom zemaljske kugle – i globalno i lokalno.
Nije sve tako sivo
Možda sam u nekom zimskom tmurnom raspoloženju, ali u posljednje vrijeme imam osjećaj i da ljudi postaju sve više međusobno otuđeni. Svatko je u nekom svom filmu u kojem samo gleda u iduću stepenicu na koju se mora popeti – idući ispit koji mora položiti, radni zadatak koji mora izvršiti, iduću obavezu, idući rok.
Dan nam je prekratak i onda u njemu najmanje vremena ostane za komunikaciju, otvorenost, prisnost s drugim ljudima.
Međutim, sigurna sam da je za mnoge ova godina donijela i puno toga lijepog. Na globalnoj razini trebamo biti zahvalni što medicina svakodnevno sve više napreduje i mnogi životi koji do sada ne bi imali priliku biti spašeni, danas zahvaljujući novim terapijama jesu, smrtnost djece je u opadanju, kao i stopa kriminala. Zapravo, 2016. bila je u mnogo čemu vrlo dinamična godina, na lokalnom, globalnom, a za mene prvu i na privatnom planu.
Ono što mi ovih dana prolazi kroz glavu jest važnost i smisao i loših stvari koji se događaju u svijetu i nama samima.
Ne možemo uspoređivati agoniju koju primjerice prolaze Sirijci u svakodnevno bombardiranim gradovima s našim osobnim krizama i brigama, ali istina je da čovjek može itekako patiti i kad nije egzistencijalno ugrožen. Često kad bih retrospektivno gledala na neke stvari koje su mi se u prošlosti dogodile i koje su mi bile teške i mučne, bi mi se činilo da sam bez veze očajavala i da to kroz što sam tada prolazila nije bilo baš tako teško. No danas to više ne radim.
Životni ciklusi
Patnja kroz koju prolazimo je naša stvarnost tog trenutka. Na žalost ili na sreću, nemamo mogućnost resetiranja vlastitog mozga i percepcije nekog događaja s odmakom pet godina u prošlost ili budućnost.
Borimo se s teškim životnim fazama baš onakvi kakvi u tom periodu jesmo, s trenutačnim psihičkim, fizičkim i kognitivnim kapacitetima, s trenutnom financijskom situacijom, s trenutnim sustavom socijalne podrške.
Sve to čini neku kombinaciju unutarnjih uvjeta i vanjskih stvari koje nam se događaju. Nekad to može biti bolja kombinacija pa ćemo kroz težak period lakše proći, a nekad sve može biti ekstremno preplavljujuće. Međutim, ono što se događa jest da nakon što proživimo jedan takav period se nesumnjivo mijenjamo i u nove životne događaje ulazimo kao zapravo nova osoba, nova verzija sebe. S novim ožiljcima ili kapacitetima, novim poznavanjem sebe i drugih, novim strahovima ili očekivanjima, novim vjerovanjima o svijetu i sebi samome.
Znamo primjerice što možemo podnijeti, koliko smo zapravo jaki i je li dan u kojem nam ništa ne ide od ruke zaista nešto oko čega se treba živcirati.
Životni ciklusi nas mijenjaju kao osobe i što je možda još važnije mijenjaju našu perspektivu.
Baš poput povijesti čovječanstva, tako i naši mikrokozmosi prolaze kroz kontinuirani proces evolucije, neki se obrasci ponavljaju, za neke dovoljno napredujemo da ih zauvijek odbacimo, a nekad se ružne stvari moraju dogoditi da bi došli do neke povijesne prekretnice i postignuća. Svjesna moguće pretencioznosti u izričaju, ipak ću reći da je dinamika prirodno stanje svemira i tako na teške stvari u vlastitom životu trebamo gledati kao na dio dinamike i neprestanog mijenjanja našeg vlastitog svemira.
Zato sam na kraju ove godine, za koju mi se čini da je mnogima bila posebno dinamična, zahvalna na svakom teškom trenutku kroz koji sam prošla, svakoj patnji koja mi se u tom trenutku činila preplavljujućom i naravno na svim divnim, smijehom i radošću ispunjenim trenucima kojima nikada ne smijemo dozvoliti da padnu u drugi plan. Još sam jednom spoznala da je strah uistinu najgori čovjekov neprijatelj koji ga koči u prirodnom stremljenu životu u kojem se svrhovito izmjenjuju padovi i uzleti i koji zbog toga nije tek puko postojanje, već evolucija do najboljeg sebe.
Foto: Shutterstock
