Volimo pričati o odnosima koje imamo s drugim ljudima. O problemima s partnerom, o roditeljima, prijateljima, djeci, šefovima, o prodavačici u kvartovskom dućanu koja je bila bezobrazna kad sam joj rekla da presporo radi.
Najviše se volimo opsežno požaliti ako stvari ne idu onako kako bismo željeli. Ako nas netko blizak povrijedi ili razočara, spremni smo tu osobu i naš odnos analizirati danima.
Međutim, koliko često razmišljamo, analiziramo i razgovaramo o odnosu kojeg imamo sa samim sobom? Imamo li nekih problema u tom odnosu ili smo sa svime “skroz na skroz” zadovoljni? Zamjeramo li si neke stvari iz prošlosti, jesmo li zlopamtilo?
Baš kao i u odnosima s drugim ljudima, vjerovanja i mišljenja koja imamo o sebi itekako se mogu preslikati na način na koji se prema sebi ponašamo. Koliko se čuvamo, koliko brinemo o svome zdravlju, kakve ljude biramo u svoj život, koliko smo strogi prema vlastitim pogreškama – sve ovo može biti posljedica nekih prešutnih vjerovanja koja imamo o sebi samima.
Kao njegujući roditelj
Zanimljivo je da su djeca u vrtićkoj dobi vrlo samopouzdana, ona često precjenjuju svoje sposobnosti, a podcjenjuju težinu zadatka. Za njih nema nemogućeg zadatka, bar ne na prvu. Kako odrastamo i kako se počinjemo sve intenzivnije uspoređivati s drugima, tako postajemo i kritičniji. Pritom, nije loše biti kritičan prema sebi i svojim greškama. Problemi nastaju kad se ta kritika prelije u jedan opći negativni stav prema sebi, u poruke koje si šaljemo, a koje mogu biti vrlo negativne i ponižavajuće. Često ni nismo sasvim svjesni kad si upućujemo negativne unutarnje poruke i izjave.
Razgovor sa samim sobom trebao bi uvijek biti prijateljski, njegujući, umirujući. Trebao bi to biti razgovor kroz kojeg ćemo sami sebe čuvati – jedinog suputnika kojeg sigurno imamo kroz cijeli život. Psiholozi kažu da je među svim roditeljskim odgojnim stilovima autoritativan stil najuspješniji. Autoritativan roditelj jasno pred dijete postavlja pravila i granice, ali one nisu prekrute i neostvarive. Kada dijete pogriješi, ovaj će roditelj ukazati na pogrešku, ali na topao način, način koji u fokus stavlja ponašanje ili odabir, a ne dijete. Ovakav roditelj ne šalje poruku “Hej, nešto nije u redu s tobom”, nego “Ono što si učinio nije bilo dobro i evo kako to idući put popraviti”. Djeca autoritativnih roditelja imaju lijepe šanse da izrastu u sretne ljude.
Čini mi se da bi se sami prema sebi trebali ponašati baš poput autoritativnog roditelja – kritičnog, onog koji puno traži, ali je i brižan i odgovara na djetetove potrebe. Koliko puta samo zanemarujemo svoje potrebe? I to one primarne fiziološke, pa ne jedemo po cijeli dan jer “imamo puno posla” ili spavamo 3 sata dnevno jer “negdje važno moramo stići”, ali i emocionalne. Ostajemo u odnosu koji nas uopće emocionalno ne ispunjava, dopuštamo drugima da se prema nama loše ponašaju ili se bojimo glasno reći što nam treba. Bismo li sve ovo učinili za nekog drugog, primjerice partnera do kojeg nam je jako stalo? Bismo li ga nahranili kada je gladan/a ili mu ukazali na osobu koja se prema njemu loše ponaša? Sasvim sigurno da bi.
Ljudi – štake
Jako smo orijentirani na druge, na ono što s njima valja ili ne valja, a pritom zanemarujemo baviti se osobom za koju je jedino sigurno da na nju možemo utjecati. Upravo onaj koji sebe voli na zdrav, ali ne slijepo narcisoidan i prividan način, može s drugima imati ispunjavajuće odnose. Odnose u kojima drugi nije tu samo da ispuni sve moje potrebe i koga mogu koristiti kao štaku na koju ću se neprestano oslanjati. Čini mi se da osobe koje se same sebi oduvijek ne sviđaju koriste druge ljude kao zamjenu ili dodatak za ono što im nedostaje, za popunjavanje onog mjesta gdje je praznina. Takvi odnosi s vremenom nesumnjivo postaju loši, jer su ljudi u njima iz pogrešnih motiva. Što se više sviđamo sami sebi, to nam je lakše pomagati i biti dobar prema drugima.
Čovjek koji sebe duboko pozitivno vrednuje i cijeni je kao utvrda koju ništa ne može slomiti jer ne gradi svoje samopoštovanje na potvrdi koju dobiva izvana.
Zato idući put kad se zapitate “Kakav je moj odnos s njim ili njom?”, preoblikujte to pitanje u “Kakav je moj odnos sa mnom?” Nadam se da je odgovor – “Sviđaš mi se”.
Foto: Shutterstock
