Čini mi se da je negdje s mojim prelaskom u više razrede osnovne škole krenuo jedan fenomen koji bi se zgodno mogao nazvati norma 5.0. Na primjer, sve petice i četvorka iz matematike? Logaritmi su teški i profesorici? E pa, ne može to tako.
Od susjede kći ima 5.0. Moji su starci poticali uspjeh, ali ne do te razine. No bez brige, rano sam si ju počela sama spontano nametati i pratila me kroz gimnaziju, pa čak i fakultet. Da moje dijete jednog dana ima 5.0. u sva četiri razreda neke teške gimnazije, što bih mu rekla? Ne znam, ali sigurno bih pomislila da nije normalno. Kao što danas mislim da moja tadašnja grozničava potreba za ispunjenjem neke ˝norme˝ koju sam si zacrtala nije bila normalna. Korist od petica? Diskutabilna. Na kraju je za dalje bitan uspjeh na prijemnom ispitu, ili danas maturi, a tu često znaju briljirati upravo učenici koji nemaju savršene ocjene. Na fakultetu je uspjeh važan ako tražiš stipendiju ili želiš raditi na nekoj znanstvenoj poziciji – i to je otprilike to.
Angažiranost, vizija vlastite karijere, usmjeravanje kroz studentsku praksu, stvaranje kontakta izvan fakulteta mnogo su važniji.
Neuspjeh? Zabranjen!
Često kad pričam s ljudima koji rade u prosvjeti znaju mi reći kako su današnje generacije svakakve, ali ja mislim da se ta norma 5.0. počinje preslikavati na jako puno aspekata života. Ne samo da danas dijete mora prolaziti s pet, već mora upisati gimnaziju, a ne daj Bože da slučajno ne upadne na fakultet. Roditelji danas tuže škole, prijete se odvjetnicima i odlaze na sudove kad dijete na polugodištu padne predmet iako nema pojma kad je bio Drugi svjetski rat i koja je formula molekule vode.
Nema veze, pasti razred se ne smije. Smak svijeta, iako bi mu možda taj pad bio najbolji ˝wake up call˝ u životu. Ovako uči da je neuspjeh zabranjen i da se sve može riješiti zakonom jačeg. Onda su tu klinici koji povraćaju prije odgovaranja. Povraćaju. Nisu to neki skroz izolirani slučajevi kliničke anksioznosti, već priča koju sam čula previše puta. Sve se više djece žali na ispitnu anksioznost. Neki možda i muljaju, ali sigurna sam i bez provedenog istraživanja da je pojavnost ovog fenomena veća nego u doba kad su naši roditelji išli u školu. Tada te nitko nije tjerao da upišeš fakultet ili ti davao 20 kuna za svaku dobivenu peticu. Možda zato jer nije bilo sramota upisati strukovnu školu, izučiti zanat, otvoriti obrt i baviti se jednog dana svojom strukom.
Iznadprosječni osjećaji
Norma 5.0. šalje poruku da nije zadovoljavajuće biti normalan. Moraš biti iznadprosječan jer je prosjek iz nekog razloga postao loš. Sjećam se kad smo se prvi put na fakultetu susreli s testovima inteligencije. Profesorica nam je tada ispričala kako se ljudi koji joj dolaze u privatnu praksu užasavaju čuti da su postigli prosječan rezultat koji inače prema raspodjeli IQ – a ima skoro 70 % populacije. Drugim riječima, vrlo je vjerojatno da ste prosječni. To je način na koji priroda funkcionira i u mnogo drugih ljudskih karakteristika. Ona teži prosjeku. Prosjek je dobar i adaptivan. Ali danas je prosjek prešutno postao loš i vjerojatno u tome leži dio razloga porasta depresija i anksioznih poremećaja.
U neprestanom smo dokazivanju sebi i drugima da smo sve osim prosječni.
Što bi možda neko visoko nadareno dijete koje ima velikih poteškoća u stvaranju socijalnih kontakata dalo da može biti prosječno. Ne kažem da sva nadarena djeca imaju ovakvih teškoća, ali znanost pokazuje da izrazita inteligencija često nosi svoj teret. Na kraju dana bitna je osobna dobrobit pojedinca – da li se osjećam dobro u toj teškoj gimnaziji ili dolazim u školu s grčevima u želucu, da li uistinu želim studirati ili mi je san otvoriti salon za nokte, da li je taj visoko plaćeni posao zaista vrijedan toliko odricanja ili me možda stvarno veseli?
Kad uđemo u neke zrelije godine života vjerojatno se nećemo sjećati petica, diploma, titula i nuli na računu, već trenutaka, ljudi i iskustava i to onih iznadprosječnih ne po nečijoj normi, već po iznadprosječnom unutarnjem osjećaju.
