Dva vremena

ruke-vrijeme-sat-pijesak

Vrijeme. Od početka vremena nastojimo ga shvatiti. Zašto? Kako bismo ovladali njime.

Ali, vrijeme je sveta tajna, raskošan dar koji trebamo doživljavati, a ne shvaćati. A još manje njime vladati. Što mislite, zašto smo polovicu vremena sluđeni?

Većina nas ne uživa u tajni vremena jednostavno zato što ga imamo tako malo. Iako svatko od nas ima 24-satne dane, nekako nam to nije dovoljno. Pa ako išta doživljavamo, to je prije svega strah, jer nam stalno ponestaje vremena. Nije važno koje je to vrijeme – greenwichko, ljetno, istočno ili zapadno. Važno je jedino to da ga nikad nemamo dovoljno.

Stoljećima su oni koji su imali vremena – sveci, pjesnici, mistici, gospodari, mudraci i filozofi – razmišljali o zagonetki vremena. Otkrili su njegovu dualnost.

Da bismo ostvarili smirenost, moramo otkriti i dvostruku prirodu vremena koju su stari Grci zvali chronos i kairos.

Chronos se odnosi na ure, rokove, ručne satove, kalendare, programe, planove, rasporede. Chronos je najgori vid vremena. Chronos mjeri. Chronos je tlapnja o veličanstvenosti. Chronos trči maraton u cipelama s visokim potpeticama. U chronosu mislimo samo na sebe. Chronos je svjetovno vrijeme.

Kairos je transcedencija, beskraj, štovanje, radost, strast, ljubav, svetost. Kairos je prisnost sa Stvarnošću. Kairos je najbolji vid vremena. Kairos pušta. U kairosu možemo pobjeći iz tvrđave ega. Kairos je Straussov valcer u Beču s čovjekom kojeg volite. Kairos je vrijeme Duha.

Živimo u Chronosu. Žudimo za Kairosom. To je naša podvojenost. Chronos zahtijeva brzinu kako se ne bi tratio. Kairos zahtijeva prostor kako bi se u njemu moglo uživati. U Chronosu činimo. U Kairosu možemo samo BITI.

Čini nam se da nikad nismo upoznali Kairos. Ali jesmo: kad vodimo ljubav, kad meditiramo ili se molimo, kad se izgubimo u glazbi ili književnosti, kad sadimo bilje ili čupamo korov, kad gledamo usnulo dijete, dok zajedno čitamo nedjeljne novine u postelji, kad uživamo u zalasku sunca, kad se predajemo svojim strastima. Poznajemo radost u kairosu, naziremo u njemu ljepotu, sjećamo se kako je osjećati se živim u njemu, kako je to ponovno se povezati s Božanstvom.

Pa, kako onda Chronos zamjijeniti Kairosom? TAKO DA USPORIMO.
Tako da se usredotočimo samo na jedno dok se time bavimo.
Tako da radimo ono što radimo kao da je u tom trenutku to jedino što vrijedi raditi.
Tako da se pretvaramo kako imamo neograničeno vrijeme, ne bi li nam naša podsvjest pomogla i učinila da tako i bude.
Tako da stvaramo vrijeme.
Tako da odvajamo vrijeme.

Za prelazak s Chronosa na Kairos  potreban je samo trenutak, ali to mora biti trenutak. 

"Sitne radosti", Sarah Ban Breathnach, str. 463.

Mozaik knjiga, Zagreb, 1999.

 Prati nas na Viber Public Chatu!