Sve popularniji oblik zabave neobični su doživljaji koji nas odvode u “druge svjetove” proširene i virtualne stvarnosti. Znači li to isključivanje iz “pravog” života? Ovisno o nama samima, svojevrsna teleportacija može nam postati zatvor, ali i proširiti vidike.
Poznata fraza da ništa nije onakvo kakvim se čini, očito “pali”, sudeći prema popularnosti Muzeja iluzija u Zagrebu i Zadru. Ulazak u prostor koji će vam “poljuljati povjerenje u osjetila” i u kojemu ćete “doživjeti nemoguće” (poput toga da se čovjek u samo nekoliko koraka smanjuje ili povećava, ili da voda teče uzbrdo), mnoge je oduševio kao iznimno zabavno i poučno iskustvo. U nesvakidašnjim doživljajima posjetitelji mogu uživati zahvaljujući optičkim iluzijama, raznim instalacijama te hologramima – promjenjivim slikama koje su naizgled trodimenzionalne i “žive”.
Proširena stvarnost
Želite li još dublje uroniti u “paralelne svjetove”, dobro došli u proširenu stvarnost (AR – augmented reality) u kojoj se pomoću tehnologije u realan svijet koji nas okružuje “nadograđuju” računalno stvoreni sadržaji (slike, zvukovi) u realnom vremenu. Primjerice, u proširenoj stvarnosti pomoću pametnog telefona ili tableta možete istraživati gradove i prirodu, isprobati željene kombinacije namještaja prije kupnje, interaktivno “oživljavati” sadržaje u tiskanim medijima… Proširena stvarnost sve je zastupljenija u turizmu – primjerice, na šibenskoj Tvrđavi Barone posjetitelji mogu upoznati Šibenik 17. stoljeća te proživjeti tadašnje osmanske opsade. Stručnjaci predviđaju da će proširena stvarnost postati novi način informiranja nudeći doživljaj “iz prve ruke”.
Virtualna stvarnost
Tehnološki još “dublja” je virtualna stvarnost (VR – virtual reality) odnosno računalno simulirano okruženje kojim se dočarava fizička prisutnost u stvarnim ili zamišljenim svjetovima. Tako možete odletjeti na Mjesec, prošetati se ulicama svjetskih metropola, roniti s morskim psima, postati lik u horor-priči… Upravo takve doživljaje nudi zagrebački Legame Studio, prvi hrvatski virtualni studio u kojemu se pomoću posebnih naočala i slušalica možete “teleportirati”.
Kako takvo “isključivanje” iz stvarnog svijeta utječe na ljudsku psihu i zdravlje u cjelini? Virtualna stvarnost koristi se u industriji zabave (npr. na filmu) i marketingu (npr. virtualna vožnja novih modela automobila), ali i za obrazovanje i psihoterapiju.
Oslobađanje od straha
“Istraživanja pokazuju da VS ima najjači terapijski efekt kao alternativna forma i/ili dopuna bihevioralnim i kognitivno-bihevioralnim terapijama, što je poznato pod nazivom VRET (virtual reality exposure therapy – terapija izlaganjem virtualnoj stvarnosti). Može pomoći kod anksioznih poremećaja, osobito kod specifičnih fobija poput straha od visine i straha od letenja.
Pacijente se izlaže situacijama kojih se inače boje, no u kontroliranoj virtualnoj okolini postupno se smanjuje doživljaj straha. Neka istraživanja potvrđuju učinak VRET-a u tretmanu PTSP-a (samo za neke simptome), a tek se istražuje učinak kod tretmana drugih specifičnih fobija (poput straha od pauka), nekih oblika socijalne fobije, poremećaja hranjenja, paničnih poremećaja, autizma te rehabilitacije kod oštećenja mozga”, kaže psihologinja Ivona Mladina.
Hoće li nam jednog dana biti dovoljna cyber obitelj?
“Hoćemo li u budućnosti čak i intimne potrebe zadovoljavati samo virtualno? Hoće li nam biti dovoljno imati cyber obitelj i prijatelje? Tehnologija mora služiti dobrobiti čovjeka. Važno je da svatko za sebe (i svoje dijete) razmisli što mu pruža virtualna stvarnost – osjeća li se bolje, zdravije, zadovoljnije ili mu služi kao bijeg?
Teorijski, naša realna okolina ima sve što nam je potrebno. Dva su osnovna odnosa koje čovjek stvara: onaj s okolinom i onaj sa sobom. Ako ih njegujemo i ‘popravljamo’ kada nastanu poteškoće (što je posve prirodno), smatram da nam tehnologija može pomoći, ali da nam nije potrebna u onoj mjeri kako to predviđa njezin razvoj. Puno je važnije učiti dijete da osluškuje sebe i svoju okolinu, da potraži u svijetu u kojem živi ono što mu odgovara, a da mi odrasli preuzmemo odgovornost za stvaranje realne okoline u kojoj se djeca mogu razvijati kao zdravi, zadovoljni, motivirani i interaktivni ljudi.
Mnogi još uvijek imaju poteškoće sa stvarnom okolinom i još je iznimno važno pitanje kako možemo mijenjati svoj odnos i percepciju prema toj stvarnosti. Kad bismo stvarali zdravije, stimulativnije i fleksibilnije okruženje i interakcije, one virtualne bile bi nam manje potrebne”, smatra psihologinja Ivona Mladina.
I.V.
Foto: Shutterstock
