Optimizam

optimizam, ruke, nebo

Kad bi nam bilo dano da po vlastitom nahođenju izaberemo i odredimo prilike u kojima bi nam prijalo živjeti, i kad bi se kod naših pothvata ispunila svaka naša želja, onda bi, mislim, svi ljudi bili optimisti.

Sigurno je da većina ljudi smatra sreću jedinim ciljem svih zemaljskih napora i težnja – biti sretnim – u jednakoj mjeri ispunjava i oživljuje filozofa, kralja i siromaha. Svejedno je da li je netko duševno slabo, osrednje ili visoko nadaren, jer svatko osjeća da je zahtjev za srećom njegovo neosporivo pravo.

Značajno je promatrati kako su različite ljudske predodžbe o sreći i na kako neobičnim mjestima ljudi traže taj praizvor života. Mnogi tu sreću nalaze u nagomilavanju bogatstva, mnogi u ponosnom osjećaju moći, a drugi u djelima umjetnosti i literature. Rijetki su koji je vide u istraživanju svoje vlastite duše ili u težnji za istinom i saznanjem.

Većina ljudi mjeri svoju sreću po tjelesnoj ugodi  i materijalnom posjedu. Kako li oni bivaju sretni kad postignu bilo koji vidljivi cilj što su si sami postavili i za njim krenuli! A ako promaše taj cilj i takvo stanje sreće, kakvog li nezadovoljstva i nevolje!

Kad bi se sreća mjerila materijalnim mjerama, onda bih ja – koja niti vidim niti čujem – imala dovoljno razloga da lamajući rukama sjedim u zakutku i naričem. No, ja sam sretna unatoč svojim tjelesnim manjkavostima, i jer je taj osjećaj sreće u meni tako dubok i jak te predstavlja pravu ispovijest vjere, tako temeljit te postaje filozofijom moga života, ukratko, jer sam ja uz tako teške uvjete optimistkinja.

 

"Optimizam", Helen Keller, str. 15.

Teovizija, Zagreb, 2001.

 Prati nas na Viber Public Chatu!