Prozor

prozor, dorucak

Dva muškarca, obojica ozbiljno bolesna u istoj bolničkoj sobi. Jedan od njih mogao je pomalo ustati, pa su mu liječnici naložili da svakog popodneva barem jedan sat sjedi u postelji, radi cirkulacije. Njegov je krevet bio odmah do jedinoga prozora u sobi.

Drugi je čovjek morao svo vrijeme ležati na leđima. I tako su vezani za svoju bolest i bolesničke postelje njih dvojica satima znali razgovarati o svemu: o obiteljima, o poslovima koje su prije obavljali, o vojsci i gdje su je služili, o izletima i praznicima, te gdje su ih provodili...

Svakog popodneva, kad bi čovjek čiji je krevet bio do prozora ustao i sjeo – opisivao bi svom "cimeru" sve što vidi kroz prozor. Čovjek u drugoj postelji počeo je živjeti za tih sat vremena kad će u sobu ući život i sve boje vanjskoga svijeta.

Prozor je gledao na park s preslatkim jezerom. Patke i labudovi su se igrali na vodi dok su djeca puštala svoje modele brodova. Zaljubljeni su hodali zagrljeni, dok su se u daljini po sunčanom vremenu vidjeli obrisi grada. Opisivao bi sliku do detalja, tako da bi čovjek na drugom kraju sobe zatvorio oči kako bi lakše zamislio i plastičnije naslikao scenu u svojoj glavi. Jednoga toplog popodneva čovjek kraj prozora opisao je cijelu paradu koja je prolazila, uz pratnju limene glazbe. Iako je čovjek s druge strane sobe nije mogao čuti, mogao ju je vidjeti, upravo zahvaljujući tako detaljnom opisu.

Prolazili su dani i tjedni. Jednoga jutra, kada je bolničarka ušla u sobu s vodom za umivanje, našla je beživotno tijelo čovjeka do prozora, koji je mirno umro u snu. Zamolila je bolničko osoblje da iznesu tijelo iz sobe.

Tada je, ožalošćen zbog gubitka prijatelja, drugi čovjek upitao može li se premjestiti na njegov krevet - do prozora. Tako su i učinili. Kad se bolničarka uvjerila da je s njim sve u redu izišla je iz sobe i ostavila ga samoga u postelji do prozora.

Polako i vrlo bolno, čovjek se propeo do ograde prozora da prvi put sam pogleda stvarni svijet o kojem je toliko čuo. Nije mogao vjerovati svojim očima. Pred prozorom je bio veliki zid. Hitno je pozvao sestru i pitao otkud sad taj zid, kad je njegov prijatelj opisivao svakoga dana prekrasne scene koje je vidio kroz prozor. Sestra je samo kratko odgovorila: "Nemoguće, vaš cimer nije mogao ništa vidjeti. On je bio slijep!".

Ovu pričicu o ljubavi i dijeljenju dobila sam e-mailom od nepoznatog autora, prevela je i prilagodila za vas (S.Š.).

 Prati nas na Viber Public Chatu!