"Dječaci ne plaču, djevojčice se ne ljute"

Brat, sestra, dijete

Tuga, ljutnja, kao i radost i strah osnovne su emocije koje izražavaju ljudi i neke životinjske vrste. Ipak, u zapadnoeuropskoj kulturi u kojoj mi živimo, poželjno je da dječaci ne plaču i da se djevojčice ne ljute.

kTrogodišnji dječak po imenu Toma oduzeo je igračku svom vršnjaku Noi dok su se igrali u Noinom stanu. Noa se rasplače. Toma odjuri na drugi kraj sobe, gledajući Nou i prateći reakciju Noinog oca. Otac se ustane i strogim glasom kaže Noi: „Dječaci ne plaču! Prestani cmizdriti kao curica!“. Noa podiže pogled prema ocu, gledajući ga zbunjeno i iznevjereno. Još uvijek ima suzne oči, ali više ne plače. On nije curica.

Četverogodišnja Ana se veselo igrala u pijesku i gradila je kulu u pješčaniku. Dječak koji je do tada trčao po igralištu, zajurio se prema Aninoj kuli i srušio ju je. Ana se na to naljutila i odmah je udarila dječaka. Anina mama koja je sve to promatrala s obližnje klupe, vikne na Anu: „Ana, ne smije se tući!“. Ana napući usne, prekriži ruke. Ljuti se. Na to joj mama reče: „I prestani se ljutiti, budi dobra djevojčica!“ te nastavi čitati novine. Ana ju je iznevjereno pogledala, pogledala je u dječaka i sjela u pješčanik. Danas je odlučila „Ja sam djevojčica, a djevojčice se nikada ne ljute!“. Kada se ponovila slična situacija, umjesto da se naljutila, Ana je počela plakati. Mama je dotrčala do nje i tješila je. Shvatila je – kada se ljutim, plakat ću i tada će mama biti zadovoljna sa mnom.

Kada se za par dana Noa opet igrao s Tomom, ponovila se ista situacija. No, ovog puta, Noa je udario Tomu i povratio svoju igračku. Noin otac je to vidio, ali ništa nije komentirao, samo je neprimjetno kimnuo glavom i nasmiješio se. Noa je to vidio i shvatio – umjesto da budem tužan i da plačem, ja nisam djevojčica i zato ću ga udariti jer je tada tata zadovoljan sa mnom.

kOvo su tipični primjeri kako se razvijaju spolna stereotipna vjerovanja te koje osjećaje treba izražavati. Spol i spolne uloge su bazične dimenzije kroz koju pojedinac percipira socijalni svijet i svoje mjesto unutar njega. Već od prenatalnog perioda roditelji i okolina pripremaju se, a po rođenju djeteta se i odnose prema djetetu, u skladu sa spolnim stereotipima. Tako će se za djevojčice pripremati roza odjeća, rozi zidovi, kupovati lutke, dok će za dječake prevladavati plava boja, a kupovati će se kamioni i autići svih vrsta. Kako rastu, dječake će se više poticati na puzanje i hodanje, a djevojčice će imati jezično bogatiju okolinu.

Tuga, ljutnja, kao i radost i strah osnovne su emocije koje izražavaju ljudi i neke životinjske vrste. Ipak, u zapadnoeuropskoj kulturi u kojoj mi živimo, poželjno je da dječaci ne plaču i da se djevojčice ne ljute. Nakon što im to roditelji i njihova neposredna okolina u kojoj se često nalaze mnogo puta ponove, dječaci s vremenom počinju zatomljivati osjećaje tuge i umjesto toga, počinju pokazivati ljutnju. Agresija je, u tom smislu, prihvaćenija od tuge. S druge strane, djevojčice umjesto da se ljute, plaču jer je društveno poželjnije da djevojčice plaču, a ne da se ljute. U transakcijskoj analizi taj proces zamjenjivanja pravih osjećaja sa socijalno poželjnim nazivamo reket-osjećajima. Poticanjem zamjenjivanja osjećaja, ne smanjuje se pravi osjećaj već se on potiskuje i s vremenom dijete (a kasnije odrasli čovjek) nije ga niti svjestan. Jeste li se ikada zapitali zašto muškarci ne plaču na sprovodima iako ispraćaju svoju majku? Da, oni se trude biti jaki, ali su isto tako naučili da ne smiju pokazivati tugu jer će tada čuti kritike. Umjesto toga, možda će otići u kafić, napit se s prijateljima i potuče se.

S druge strane, djevojčice, a kasnije žene su sklone manipulirati drugima svojom tugom i plačem. I vrlo često dobiju ono što žele na taj način. Djevojčica koja se ljuti i koja se bori za ono što joj pripada, često će se etiketirati kao svojevoljnu, naprasnu, tešku i sl.

kKao što je već napomenuto, za svakog čovjeka normalno je da osjeća tugu, ljutnju, strah i radost. Umjesto učenja djece da se ne smiju osjećati onako kako se osjećaju, prikladnije ih je naučiti da svoje osjećaje pokazuju na socijalno prihvatljiv način, a da pri tome dobiju ono što im je oduzeto. U slučaju Noe, otac bi mogao reći: „Vidim da plačeš i da si tužan. Idemo zajedno tražiti od Tome tvoju igračku natrag“. Sljedeći puta Noa će sam tražiti igračku od Tome. S vremenom će znati da ga takve situacije rastužuju, ali će naučiti ispoljavati osjećaje na socijalno prihvatljiv način i istovremeno se izboriti za sebe.  A Anina mama je mogla reći: „Dugo si gradila kulu od pijeska, a dječak ju je srušio. Žao mi je zbog toga i vidim da si ljuta. I ja sam ljuta kada meni netko nešto uništi što sam radila. 'Ajmo sada zajedno do dječaka, reći ćemo mu da te ljuti kada ti netko ruši kule i da ne želiš da to ponovno učini.“

U Centru Proventus nudimo program koji educira djecu o emocionalnim i socijalnim vještinama, djeca će se naučiti nositi sa svojim osjećajima na socijalno prihvatljiv način, jačat će se timski i suradnički duh, poticat će se razvoj povjerenja u sebe i u druge, te će se djetetu omogućiti da izrazi svoje osjećaje i misli na način da ne ugrožava sebe ili druge.

Autorice teksta:

undefined 
Jelena Vrsaljko, dipl.soc.rad
psihoterapeut
Centar Proventus (www.centarproventus.hr)

 

Tatjana 
Tatjana Gjurković, dipl. psiholog
certificirani terapeut igrom
Centar Proventus (www.centarproventus.hr)

 Prati nas na Viber Public Chatu!