Einsteinov sindrom – istina ili mit?

dijete, djevojcica, igra, shutterstock

Einsteinov sindrom termin je koji je prvi upotrijebio Thomas Sowell opisujući izuzetno pametnu i nadarenu djecu kod koje se usporeno razvijao govor.

Što biste rekli kada bi vam netko rekao kako je vaše dijete kao Einstein?

Biste li bili ponosni i sretni ili začuđeni i zabrinuti?

I što bi značila ta usporedba s ovim genijalcem?

Einsteinov sindrom termin je koji je prvi upotrijebio Thomas Sowell opisujući izuzetno pametnu i nadarenu djecu kod koje se usporeno razvijao govor. Einsteinov sindrom nije općeprihvaćen termin, dijagnoza niti stanje, nego ga je izmislio jedan čovjek (spomenuti Sowell) da bi objasnio životni put svog sina koji je kasnio u razvoju govora, a pokazivao znakove genijalnosti.

Naime, poznata je činjenica kako Albert Einstein nije govorio do svoje skoro pete godine. Njegovo rano djetinjstvo zabrinjavalo je njegove roditelje do te mjere da su sumnjali u njegove intelektualne mogućnosti. Sam Einstein opisivao je kako je do svoje devete godine vrlo nevoljko govorio o temama koje nisu bile predmet njegova interesa, pa se taj čudesan fenomen uspoređivao s elektivnim mutizmom.

Ipak, Thomas Sowell opisujući djecu usporenog razvoja govora, a izuzetnih ostalih sposobnosti usporedio ih je s ovim svjetski poznatim i priznatim genijalcem i od tada govorimo o Einsteinovom sindromu.

Obilježja ovog sindroma su:

  • uglavnom se javlja kod dječaka
  • kašnjenje u razvoju govora
  • visoko obrazovani roditelji
  • glazbena nadarenost
  • dobra prostorna organiziranost
  • usporen razvoj socijalnih vještina.

Vidljivo je kako su simptomi opisanog sindroma jednaki kao i simptomi pervazivnih razvojnih poremećaja. Stoga su roditelji skloniji prihvatiti činjenicu kako im dijete u razvoju govora kasni jer je slično Einsteinu nego da se nalazi na autističnom spektru. Neovisno o tome kako ćemo nazvati ovaj skup simptoma, evidentno je kako opisana djeca u nekim segmentima razvoja kasne za svojim vršnjacima. Kašnjenje u razvoju govora, komunikacije i socijalnih vještina ozbiljni su simptomi kojima se treba vrlo ozbiljno posvetiti kako bi dijete sustiglo svoje vršnjake i postepeno razvijalo socijalne kompetencije potrebne za samostalan život.

Bez obzira na dijagnozu, njeno ime i perspektivu koju ona nosi, niti jedno dijete ne treba ograničavati u njegovu razvoju. Djeci je potrebno neprestano nuditi izazove i poticati njihov razvoj. Ustrajnom stimulacijom i motivacijom možda će jednom i od malog “šutljivca” izrasti genijalac.

Autorice teksta: Nataša Čičin-Šain, mag. rehab. educ. i Stela Horvat, mag. rehab. educ.

Opširnije o autoricama, njihovim uslugama i razvojnim programima možete pročitati na Korneo.hr  ili im možete postaviti pitanje u našoj rubrici Halo doktore.

 Prati nas na Viber Public Chatu!