Je li kriza razlog što djeca i nakon 30. ostaju živjeti s roditeljima?

obitelj, tinejdzeri, shutterstock

Istraživanja u susjednim zemljama pokazala su da čak 57 posto mladih u dobi između 25 i 34 godina nema uvjete za samostalan život, ali i sve manje žele napustiti primarnu obitelj.

Sjećate se one reklame za stambene kredite u kojoj mladi par spava zajedno u krevetu s njegovim roditeljima? Iako je reklama smiješna, rekla bih da je u mnogim kućanstvima poprilično istinita i da se velik dio mladih teško odlučuje napustiti roditeljsko gnijezdo. Zašto je tome tako?

Sama sam bila u poziciji da nakon završenog fakulteta nisam mogla naći posao. Kada sam ga konačno našla, moj prvi posao bio je potpuno volonterski (što u prijevodu znači 0 kuna za puno radno vrijeme). I iako mi je mama uvijek govorila da ću nakon završetka fakulteta biti "svoj čovjek" i imati svoj kruh u rukama, ja sam i dalje bila njezin čovjek kojemu je do daljnjega plaćala taj kruh. Nakon dvije godine situacija se konačno promijenila: počela sam dobivati novce za odrađeni posao. I vrlo brzo nakon toga odselila iz roditeljskog doma.

Kada jednom mlada osoba ode iz roditeljskog doma, vrlo brzo shvati da sve što su prije činili roditelji je sada na njoj. Kuhanje, čišćenje, glačanje, briga o kućanstvu... Kada dođe doma, na stolu je ne čeka skuhan ručak (osim ako ga nije sama skuhala). Ako ne opere odjeću na vrijeme, ona se neće magično pojaviti u ormaru, i to još izglačana i složena. Ako sve novce potroše na izlaske, frižider se neće sam napuniti hranom. I vrlo brzo mladi shvate kako je u roditeljskom domu ipak bilo puno više pogodnosti. I odluče tamo ostati. Dokle god mogu.

Istraživanja u susjednim zemljama pokazala su da čak 57 posto mladih u dobi između 25 i 34 godina nema uvjete za samostalan život, ali i sve manje žele napustiti primarnu obitelj. Mladi ljudi često biraju život s obitelji. Neki doista nemaju uvjete za samostalan život, no istraživanja su pokazala da velik broj mladih doista bira ostati s roditeljima - zato što im je tako komfornije, ne moraju se odreći zadovoljstava koja im znače, a samim tim to roditelji i podržavaju.

Smatram da kriza nema puno veze s tim što velika djeca ostaju sve duže obiteljskom gnijezdu. I ranije su ljudi teško živjeli (sjećam se priča moje bake) pa su opet težili tome da se osamostale, da nešto stvore, da odrastu i krenu svojim putem.

Danas se mnogi roditelji trude pružiti sretno djetinjstvo, a onda toj djeci, kojoj je komotno i udobno, ne daju odrasti. Stav mnogih roditelja je da se njihovo dijete "ne mora patiti kao što su oni". I onda čine sve kako bi njihovoj djeci život bio što ljepši. I to je sve u redu dok ta ista djeca jednog dana ne znaju oprati posuđe, skuhati ručak, izglačati odjeću, platiti račune. Dok ne znaju živjeti samostalno. Sam protek godina neće od velike djece učiniti odrasle ljude. Jedino što ih može učiniti odraslima je iskustvo. Dvadesete godine predstavljaju prekretnicu u sazrijevanju i to je najbolje vrijeme za početak procesa osamostaljivanja. Osnovni zadatak roditelja je naučiti ih živjeti da sami pronađu sreću.

Lao Tse je rekao: "Dajte čovjeku ribu i nahranit ćete ga za jedan dan; naučite ga kako da je lovi i prehranit ćete ga za cijeli život". Vjerujem da je svim roditeljima u interesu da njihova djeca nikada ne gladuju, zar ne?

Ako ste kod sebe prepoznali neučinkovite obrasce ponašanja koji vas sprečavaju da budete sretni i da živite punim plućima, pridružite nam se na treningu "Primjena NLP-a u terapijskom i savjetodavnom radu". Više o treningu možete saznati na Budi svoj.eu.

Autorica teksta:

Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener

www.budisvoj.eu

 

 

Foto: Shutterstock

 Prati nas na Viber Public Chatu!