Dugo sam razmišljala kako ukratko opisati što je kvalitetan odnos između majke i djeteta.
Kada bih pisala knjigu bilo bi puno lakše, ali ograničena sam prostorom pa da krenem:
Po mom mišljenju osnovni sastojak za kvalitetan odnos je da majka dijete prihvati i doživi kao osobu za sebe, kao nekoga koga će tek upoznati, a ne nekoga koga poznaje, kao nekoga tko ima jedinstvene karakteristike i tko joj je možda sličan, ali možda i jako različit. Na temelju tog stava djetetu pristupamo poštujući njega kao osobu, a ono razvija povjerenje u nas. Povjerenje mi se čini ključnim. Prema njemu u tom slučaju ne idemo iz pozicije moći , nego s poštovanjem prema drugom ljudskom biću.
Mi i dalje postavljamo granice, mi smo i dalje roditelji, ali ne mijesimo dijete da bude onakvo kakvo smo mi zamislili, već ga upoznajemo i usmjeravamo u onome za što ima potencijale i želju. Dijete nam nije projekt, nego ljudsko biće s kojim živimo. Kada napravimo ovakav temelj, sve dalje je lakše i jednostavnije. Svojim primjerom dijete učimo da smo mi u redu i da su ljudi oko nas u redu.
Kako postići da vas dijete sluša? Budite ozbiljni i odlučni, ali mirni
Odvajanje od djeteta
Vrlo rano u djetetovom životu počinjemo s raznim odvajanjima: da ne spava s roditeljima u krevetu (ako je spavalo), da ne doji više, da mu se ne odgovara na svaki plač, da više nije centar svijeta…
Vrlo često se događa da dijete u prvo vrijeme spava s roditeljima u krevetu. U prvo vrijeme je vjerojatno tako lakše. Ne smatram da je to nešto loše ako traje kratko, no po mom mišljenju odvajanje u tom smislu treba početi vrlo rano kada je beba još beba.
U mojoj praksi česti su slučajevi da dijete od 5,6, pa i više godina spavaju s roditeljima. Zašto mislim da to nije dobro? Jer se na taj način djetetu na nesvjesnoj razini poručuje da nije sposobno spavati samo, da je još beba što može utjecati na razvijanje, tj. nerazvijanje njegovih kompetencija. Drugi razlog je zato što se na taj način gubi intima između majke i oca djeteta.
Teško je biti intiman ako imamo podmladak između sebe, zar ne? Toplina i nježnost mogu se zadovoljiti u sto drugih situacija i na sto drugih načina.
Dijete u prvih nekoliko godina jest centar roditeljskog svijeta, posebno majčinog. Ono razvija sposobnosti poput hranjenja, puzanja, hodanja, a roditeljska je zadaća da mu osigura uvjete, prvenstveno što se tiče sigurnosti.
Negdje do treće godine dijete bi trebalo naučiti i spoznati da nije centar svijeta. Roditeljska je zadaća da ga odvoji od sebe; sve više mu govorimo nešto poput „Pričekaj malo da ovo završim pa ću se onda posvetiti tebi“. Kada započeti s takvim pristupom ovisi o svakom djetetu individualno, a kako će dijete to prihvatiti dosta ovisi o djetetovom temperamentu.
Ono što smatram izuzeno važnim, da posebno u ovoj fazi ne varamo dijete. Npr. Moja kćerka mi želi pokazati kako je nešto nacrtala, ja u tom trenutku razgovaram sa suprugom i kažem joj „Pričekaj malo da završim razgovor s tatom, pa dođem“. Ono što je važno da nakon razgovora zaista dođem i pogledam taj crtež. Ukoliko ne dođem i sve se jednostavno zaboravi, a takve se situacije ponavljaju, dijete mi neće vjerovati.
Ukoliko se dijete ne odvoji i ostane centar i nakon tog razdoblja posljedice mogu biti svakojake poput;
- Da osoba ima uvjerenja da je svijet opasno mjesto (jer zašto bi ga majka toliko štitila i vezela za sebe), to može utjecati na donošenje odluka kasnije u životu (kako da doneseš odluku ako svugdje vreba neka opasnost),
- Da osoba pretežno bude u „svojoj“ poziciji ne vodeći računa o drugim ljudima
- Da osoba bude nesigurna u sebe, jer nije razvila potrebne kompetencije (tu je uvijek bila mama da pripomogne)
- Da razvije narcističke crte ličnosti …
Odnos majke i djeteta se razvija
Kao i svaki odnos i odnos majke i djeteta se razvija, nije zapisan negdje u zvijezdama i ne garantira samim tim što se radi o majci i djetetu da će biti dobar.
U prvoj godini života majka je ta koja provodi najviše vremena s djetetom: kroz to vrijeme razvija se primaran stil privrženosti koji će imati najveći utjecaj na djetetov razvoj. Majka je u to vrijeme najvažnija figura i ako odgovara na djetetove potrebe, ako je u stalnoj interakciji s djetetom, ako dijete prihvaća kao odvojeno biće i pruža mu toplinu i ljubav, podršku i pomoć, stvara temelj za razvijanje sigurne privrženosti.
Primjerice u prvih šest mjeseci života razvija se bazično povjerenje ili nepovjerenje. Stoga je nužno da roditelji (majka) odgovaraju na djetetov plač. Plač je sredstvo bebine komunikacije i jedini način da nam „kaže“ da nešto nije u redu. Beba čija majka odgovara na plač ima zadovoljene potrebe, beba čija majka ne odgovara može razviti nepovjerenje, što se može odraziti na stav prema ljudima i kasnije u životu.
O stavu roditelja ovisi hoće li dijete imati radne navike
Ostalo se temelji na prihvaćanju djeteta kao odvojenog bića. Dijete ima sve potrebne resurse (različite u određenoj razvojnoj fazi) za uspjeh i ne treba ga prezaštičivati, čemu po mom iskustvu češće pribjegavaju majke od očeva. Dobro je pustiti dijete da proba i pogriješi ako treba. Da njegov uspjeh bude njegov, a njegova pogreška da bude njegova odgovornost. Često čujem roditelje kako kažu nešto poput „Završili smo prvi razred“. To nije istina, roditelji su ga završili puno prije, a na ovaj način oduzimaju nešto najvrednije djetetu: osjećaj da je uspio sam.
Za odnos je naravno potrebna ljubav i toplina, podrška i pomoć ako je potrebna, dozvoljavanje izražavanja emocija i još mnogo toga. Ne samo dozvoljanje emocija, nego i adekvatno reagiranje na njih. Kada je dijete tužno treba mu utjeha. Znači prvo ćemo ga utješiti, a onda se usmjeriti na eventualno riješavanje problema. Kada je ustrašeno treba mu zaštita. Kada je ljuto traži da ga se vidi.
Sigurna privrženost
Djeca čije majke se ponašaju na gore opisani način prvenstveno imaju razvijen osjećaj sigurnosti i bazično povjerenje. To im omogućava da više istražuju, da imaju bolje socijalne kontakte, da su usmjereniji na ciljeve… Ona će na odvajanje reagirati plačem, ali će ih druge odrasle osobe moći brzo utješati jer imaju povjerenje. Kada se majka vrati, takva se djeca neće ljutiti na nju jer su ostavljena, nego će se veseliti majčinom povratku. Takvo dijete ima mogućnost razviti samopouzdanje i samopoštovanje, što će se i u odrasloj dobi odraziti na kvalitetu njegova života.
Kažnjavanje i nagrađivanje djeteta – kada je opravdano i kako provoditi?
Vrste privrženosti
Postoji nekoliko vrsta privrženosti. To su anksiozno-izbjegavajuća privrženost, ambivalentno-opiruća privrženost i dezorganizacijsko-kontrolirajuća privrženost.
Anksiozno-izbjegavajuća privrženost kod djeteta rezultat je ranih iskustava s majkom koja ne odgovara na potrebu djeteta koje traži njezinu blizinu te mu je psihološki nedostupna. Takve majke govore o bebi toplim riječima, igraju se s njom, vode računa o hranjenju i spavanju, no često odbacuju djetetovu potrebu za privrženošću, ne vole prisan kontakt i ne osjećaju se dobro kada dijete pokazuje potrebu za fizičkom i emocionalnom bliskošću.
Djeca koja su razvila anksiozno-izbjegavajuću privrženost pokazuju manjak suradnje, istraživačkog ponašanja i empatije. Ona imaju loše odnose s vršnjacima, izbjegavaju bliske emocionalne veze jer smatraju da emocije nisu važne. Izbjegavajuće privrženi odrasli pokazuju strah od intimnosti, nemaju povjerenja u ljude, osjećaju se nelagodno kad su bliski s drugima, postaju nervozni i odbijaju kontakt ako im se netko previše približi.
Ambivalentno-opiruća privrženost nastaje kao rezultat nedosljednog ponašanja majke. Ona katkad odgovara na djetetovu potrebu za blizinom i bude dostupna, a katkad ne. Ta djeca zbog toga doživljavaju majku ili roditeljsku figuru kao nekonzistentnu i nedosljednu jer dobivaju dvostruku poruku − u jednom su trenutku prihvaćena, a u drugom su odbacivana.
Njihov unutarnji radni model karakteriziran je nesigurnošću hoće li roditelj biti dostupan, osjetljiv i od pomoći kada ga zatrebaju. To dovodi do toga da postaju nesigurna i bojažljiva, a sve odrasle osobe doživljavaju kao nepouzdane. Kao posljedica, dječje samopouzdanje i samopoštovanje kao i motivacija za istraživanjem okoline ovisit će o potpori i odobravanju majke. Ova ovisnost o drugima otežava razvoj primjerenih emocionalnih veza te dovodi do emocionalne nestabilnosti i osjetljivosti na stres.
U novoj situaciji, kao što je to polazak u vrtić, ta djeca pokazuju snažnu separacijsku anksioznost. Vrlo teško prestanu plakati čak i kada se roditelj vrati. Ponovni sastanak s roditeljem dovodi do mješavine olakšanja što je vide i ljutnje što su bila ostavljena. Katkad mogu imati napadaj bijesa ili traže pažnju od drugih, a zatim je odbijaju. Vrlo će se teško zainteresirati za igračke zbog čega će razdoblje prilagodbe trajati dugo.
Dezorganizacijsko-kontrolirajuća privrženost razvija se često kod djece čije su majke bile zlostavljane u djetinjstvu ili pate od nedovršenog tugovanja. Takve su majke vrlo često nedosljedne i prezauzete tako da dijete nema na raspolaganju uzor s kojim će se identificirati. Dijete će u tom slučaju biti zbunjeno svaki put kada se pojavi potreba za privrženošću. Ovu privrženost karakterizira mješavina izbjegavajućeg, ambivalentnog i sigurnog ponašanja. Ta djeca nemaju uhodan obrazac ponašanja, nego se mogu činiti ošamućena, zbunjena, uplašena.
S djecom u gostima – ovi trikovi olakšat će vam blagdanska druženja
Foto: Shutterstock
