Kako postići da vas dijete sluša? Budite ozbiljni i odlučni, ali mirni

Shutterstock 350659019

Dok više od 40% roditelja nije upoznato s činjenicom da je u Hrvatskoj tjelesno kažnjavanje zakonom zabranjeno, njih 52% smatra kako tjelesno kažnjavanje može biti opravdano u nekim situacijama, premda ga generalno ne bi trebalo koristiti.

Udaranje po stražnjici najčešća je metoda fizičkog kažnjavanja kojom se roditelji koriste, a istraživanje koje je nedavno predstavio Hrabri telefon na okruglom stolu “Mogu drugačije: što umjesto tjelesnog kažnjavanja?, pokazalo je i to kako roditelji tu “metodu odgoja” koriste zbog osjećaja gubitka kontrole nad djetetom i umora, ali i zbog netočnih vjerovanja o učinkovitosti te metode. 

Povremeni udarac ne može naškoditi?

Kako bi osvijestili javnost o problematici tjelesnog kažnjavanja, pomogli roditeljima u pronalaženju učinkovitijih metoda odgoja te im ukazali kako kod brojnih stručnjaka postoji razumijevanje za njih, Hrabri telefon pokrenuo je kampanju u sklopu koje je predstavio veliko nacionalno istraživanje o fizičkom kažnjavanju i promotivni spot koji je svoje mjesto našao na društvenim mrežama. Na okruglom stolu okupio je brojne psihologe, roditelje i djelatnike vrtića koji su se složili kako samo zajedničko djelovanje može dovesti do rušenja mitova o odgoju. Naime, mnogi vjeruju da povremeni udarac djetetu ne može naškoditi i da je to jedini način da dijete nauči kako neke stvari ne smije raditi. Međutim, istraživanja pokazuju i kako tjelesno kažnjavanje smanjuje vjerojatnost da će dijete zaista naučiti ono što ga roditelj želi naučiti te da nosi niz negativnih posljedica sa sobom.

Životni scenarij ili skript - evo zašto stalno ponavljamo iste greške

Susrećemo se s raznim mitovima o odgoju, a najčešći je svakako onaj da je i roditelj sam tako odgojen i da mu ništa zbog toga ne nedostaje. U svojih 30 godina rada u struci radim i s najranjivijom skupinom, zlostavljanom djecom. Tako da vrlo dobro znam da je zaustavljanje tjelesnog kažnjavanja prevencija tjelesnog zlostavljanja. Kao čovjek iz prakse mogu vam reći da se u mnogim obiteljima poseže za šibama, kuhačama, muhomlatima i raznim sličnim predmetima, te da već i sama prijetnja istim, može imati brojne negativne posljedice na psihički razvoj djece, kaže doc. dr. sc. Bruna Profaca, prof. psihologije iz Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba.

Roditelj pod stresom naša je svakodnevica. Kao takav emocionalno je preplavljen i misaono smušen pa često u takvoj situaciji prepisuju djeci neprijateljske namjere tipa – to radi meni u inat.

“Onda se događa to da uznemireni roditelj odlazi u ekstrem, odnosno bira biti strog kao što su bile ranije generacije ili kreće u smjeru popustljivog odgoja. Osobno smatram kako postoji neki treći put koji se temelji na postavljanju granica. Nedavno me je jedna mama pitala što su to granice o kojima se toliko priča. Mislim da su granice ono što postavljamo sebi, što mi kao roditelji u odgoju hoćemo ili nećemo, a ne da stalno razmišljamo o granicama koje ćemo postaviti djetetu”, naglašava doc. dr. sc. Profaca.

Fizičko zlostavljanje zakonom je zabranjeno, ali prije zakona i prava znamo i znanstvene spoznaje koje nas upućuju na to što je rizično za mentalno zdravlje djeteta. Fizičko kažnjavanje samo je jedan od oblika nasilnog ponašanja, pa nije dovoljno educirati roditelje samo u tom smjeru; i verbalno zlostavljanje ima niz negativnih posljedica.

“Završit ćeš u domu!”, “Ja sam zbog tebe takva!” i slične rečenice često se koriste kako bi se izazvao osjećaj krivnje kod djeteta, pa i ovakvi oblici komunikacije, bez fizičkog kažnjavanja, ustvari su jedna nasilna atmosfera.

Kako se osloboditi neprestanog osjećaja krivnje?

“Kad fizički kažnjavamo dijete, mi ga možemo ozlijediti, što, naravno, nijednom roditelju nije namjera, ali događa se; šaljemo mu poruku da je u redu nekoga udarati ako si ljut, da nije moguće kontrolirati svoje emocije, ponižavamo ga... Pokazalo se da fizičko kažnjavanje ima i niz dugoročnih posljedica. Naime, takva djeca s vremenom razvijaju nisko samopouzdanje i samopoštovanje, veću tjeskobu i osjećaj bespomoćnosti, sklonija su agresivnim oblicima ponašanja, bilo u odnosima s vršnjacima, bilo u kasnijim vezama, pa i u odnosu sa svojom djecom u budućnosti. Takva djeca svijet doživljavaju kao nesigurno mjesto u kojem moraju ovisiti o raspoloženju roditelja i o tome kako će oni reagirati. Mnoga su djeca poslušna iz straha, ali dobro je zapitati se želim li da me se moje dijete boji. U istraživanju provedenom među studentima, njih čak 93% reklo je kako je doživjelo barem jedan oblik tjelesnog nasilja do 18. godine, a kao najtežu posljedicu istaknuli su narušenu kvalitetu odnosa s roditeljima, odnosno gubitak povjerenja i poštovanja. U obitelji su najvažniji odnosi i to je jako bitno promovirati u radu s roditeljima”, istaknula je prof. Profaca, napominjući kako su predškolska djeca posebno ranjiva skupina, jer djeca u toj dobi ne razumiju uzročno-posljedične odnose, tj. vezu između vlastitog ponašanja i njegovih posljedica.

Također, djeca te dobi nemaju mogućnost generaliziranja. Primjerice, ako jedna odgajateljica u vrtiću kaže jedno, djeca to ne generaliziraju na obje odgajateljice, nego to isto mora reći i druga kako bi bilo prihvaćeno kao pravilo. Tako je i u obitelji. Roditelji moraju biti jedinstveni u postavljanju zahtjeva i očekivanja. Djeca mlađe dobi, ako i rade nešto neprikladno, što zahtijeva postavljanje granica, zapravo ne čini to namjerno ili zato što nekome žele nauditi, nego zato što ne znaju bolje.

Preusmjeravanje djetetove pažnje

“Jedan od načina kako riješiti problem je preusmjeravanje djetetove pažnje. Ako je dijete nerazumno u svojim zahtjevima, primjerice, žurite se na posao, a ono se neće odjenuti, treba hladne glave izdržati to plakanje. Dijete nije u nesreći, ono je samo frustrirano jer mora raditi ono što ne želi, ali i frustraciju nekada treba izdržati. Kad je to moguće, mogu se i prevenirati neka dječja ponašanja i situacije. Najvažnije je da u komunikaciji s djetetom roditelj bude jasan, topao i odlučan u zahtjevima; treba govoriti ozbiljnim glasom, mirno, da dijete ne osjeća komunikaciju kao napad na sebe. I, naravno, dijete treba preuzeti odgovornost za neke posljedice svoga ponašanja iz kojih će učiti”, savjetuje prof. Profaca, naglašavajući kako roditelj prvo mora odlučiti da – unatoč svemu što će se događati – neće udarati djecu. Nadalje, treba pomoći roditeljima da empatično vide svoje dijete te da izgrade što bolju međusobnu emocionalnu vezu.

Iako radim ovaj posao već 30 godina, zadnjih 10-ak godina u savjetovanju sve više moram poticati roditelje da se igraju s djecom. Igra s djecom je beskrajno važna. Roditelji pogrešno misle da stalno trebaju nagrađivati i kažnjavati, no kad dijete dođe doma s jedinicom, ono treba utjehu, a što dobije? Kaznu! Jedinica je kazna sama po sebi, dijete prvo treba utjehu, a onda razgovor što i kako dalje. To je isto kao kad vi dođete s posla na kojem je šef vikao na vas, požalite se suprugu, a on kaže da sada za vas nema večere, slikovito opisuje prof. Profaca i kaže kako roditelj ne smije biti izvor nasilja za dijete, već izvor zaštite.

Jako je važno roditeljima dati priliku da situaciju u kojoj se nalaze vide na drukčiji način. Osim informacije, važno je da osjete da ih netko razumije. Roditeljima treba i psihološka pomoć, emocionalna podrška, empatija, ohrabrenje... Nije lako razgovarati s nekim o tome što se događa s njihovom obitelji, pa i reakcije koje različite institucije poduzimaju kad se vidi da neke stvari u obitelji ne funkcioniraju, ne treba promatrati kao prijavu već kao pomoć obitelji.

Danijela Petrov/magazin Ordinacija.hr

Foto: Shutterstock

 Prati nas na Viber Public Chatu!