Kako se igrati?

dijete-obitelj-igra-sreca-1

Igra je aktivnost koja služi za zabavu i razonodu kojom djeca eksperimentiraju s pravim životnim ulogama, koristeći svoju maštu i istražujući svoju kreativnost.

Svi smo se u životu više ili manje igrali, no kada govorimo o roditeljskim zadaćama, naučiti dijete da se igra, možda je jedna od najtežih. Zašto? Možda zato što su nam još kao djeci govorili da je igra za djecu, pa onda kao odrasle osobe provodimo svoj život bez igre. Upućivali su nas da je roditeljstvo jedan ozbiljan posao, učili su nas što je pristojno, a što nije, pa onda mi to prenosimo svojoj djeci. U cijeloj toj gužvi i gunguli života zaboravljamo se igrati.

kJednom prilikom sjedeći u čekaonici kod doktora promatrala sam zaigranu djevojčicu i njenu mamu koja je sjedila i cijelo vrijeme ušutkavala malu s tihim i pristojnim „ššššš“. Djevojčica je zaigrano povikala „mama, hajmo plesati“, a mama je tiho i pristojno odgovorila „ššššššššš, ne možemo ovdje plesati“. Ja sam se u sebi pitala „a zašto ne?“. Gdje piše da se u čekaonicama kod doktora ne smije plesati?

U našoj nas kulturi uče, više-manje, da žene drže tri kuta kuće. Žene se odgajaju da budu odgovorne majke, da brinu o kućanstvu, da je njihova odgovornost (pa i ako im muž i djeca u tome „pomažu“) hoće li odjeća biti izglačana, podovi čisti…. A muškarci? U tom kontekstu muškarci se odgajaju da budu još jedno dijete svojoj ženi. Nebrojeni broj puta čula sam od žena različitih zanimanja, stupnja obrazovanja, iz različitih sredina da imaju još jedno dijete, svog muža. Ono u čemu u ovoj priči zavidim muškarcima je to što je normalno da se oni igraju.

Jednom smo prilikom moj suprug i ja, na ljetovanju, na plaži, promatrali tri bračna para s djecom. Žene su sjedile sa strane u hladovini i s osmjesima na licu promatrale igru očeva i djece. Oboružane frižiderima punim voća, keksića i sendviča, koji puta bi se digle i uslužile svoje najdraže, koji su na jedvite jade zaustavili nestašnu igru i onako na brzinu progutali ponuđeni zalogaj. Pa su se one opet povukle u hladovinu i dalje nastavile promatrati te tu i tamo zapljeskale s odobravanjem, majčinski. Za to vrijeme, muškarci su se natjeravali s klincima po plaži, skakali u vodu, mlatarali rukama i nogama i, barem je tako izgledalo, ludo se zabavljali. Kada bih morala birati između te dvije uloge, zasigurno bih izabrala zadnje spomenutu. Volim se igrati. I iako su i mene odgajali da budem odgovorna supruga i majka, nakon vremena provedenog u „radu na sebi“ shvatila sam da jedno ne isključuje drugo.

kImam prijateljicu koja ima uspješnu akademsku karijeru i upravo priprema doktorski rad, pazi na zdravu prehranu svoje djece, izriče određene zabrane i kazne svojoj djeci (u koju ne ubraja svog supruga), a istovremeno po parku kao strašni dinosaurus lovi svoga sina, valja se s njim po travi i igra se nekakvog „kampera“ (još nisam shvatila kakva je to igra).

Za dječji je razvoj od neprocjenjive važnosti vrijeme koje roditelji provode s njima u igri, jer se na taj se način razvija intima između roditelja i djece. No valja napomenuti da postoji velika razlika kada se roditelji igraju „iz roditelja“ i kada se igraju „iz djeteta“. Tzv. igranje iz roditelja uključuje podučavanje, usvajanje vrijednosti i uvjerenja. Roditelj koji se igra „iz roditelja“ ne zaboravlja na pristojnost, prikladnost i pouku. Igranje „iz djeteta“ uključuje zabavu i uživanje, vrisak radosti iz roditeljskog grla i valjanje po podu.

Za razvoj djeteta potrebno je i jedno i drugo. Dijete se, radi socijalizacije, mora naučiti što je „pristojno“ (drugim riječima, kakvo ponašanje društvo odobrava) a što nije, ali osjećaj prisnosti i intime koji dijete osjeća pri slobodnoj i nesputanoj igri s tatom ili mamom i utjecaj takve igre na emotivni razvoj djeteta ništa ne može nadomjestiti.



undefined Autorica teksta:

Jelena Vrsaljko, dipl.soc.rad

psihoterapeut
Centar Proventus (www.centarproventus.hr

 Prati nas na Viber Public Chatu!