"Mama, ja sam tužna…"

Dijete, tuga

Sjetite se prizora kada se dijete bacaka u dućanu ne bi li mu roditelji popustili još samo ovaj put. Oni probaju, a roditelji popuštaju ili ne popuštaju ovisno o tome na što su slabi.

Uzmimo za primjer djevojčicu Milu koja je vječno tužna. Tijekom dana mali milijun puta njena majka čuje „Mama, ja sam tužna…“. Neki puta to ostaje na riječima, a neki puta su riječi popraćene suzama što frcaju na sve strane i tužnim uzdasima s vremena na vrijeme kada hvata dah.

I svaki puta kada je tužna njena majka čini sve što je u njenoj mogućnosti kako Mila ne bi bila tužna.

dijeteMama i tata ne vole baš kada se Mila ljuti. U nekoliko situacija kada se gadno posvađala s prijateljicom-susjedom s kojom se zna igrati poslije vrtića, jer joj je ista uzela ili otkinula glavu najdražoj lutki, Mila je reagirala tako da su joj se zacrvenjeli obraščići, stisnula je zubiće i okice i krenula u napad s ciljem vraćanja otetog dobra. No odmah su uletjeli mama i tata i objasnili joj da to nije lijepo i da mora popustiti maloj prijateljici jer je ona manja i da joj se sada lijepo ispriča, jer će ju u suprotnom poslati u njenu sobu do večere. Mili se to do večere činilo jaaaaako dugo i bilo ju je čak i pomalo strah biti u sobi cijelu vječnost te se odlučila ispričati premda joj baš nije bilo jasno zašto, gledajući malu kako u jednoj ruci drži tijelo, a u drugoj raščupanu glavu omiljene joj barbike i pri tome joj, pazeći da nitko od starijih to ne vidi, plazi jezik.

Kako su se takve situacije znale ponavljati, Milu je to zaista frustriralo i jednom se prilikom umjesto da krene u napad jednostavno rasplakala. I gle čuda, roditeljska reakcija je bila dijametralno suprotna. Ovaj su puta maloj prijateljici-susjedi objasnili da nije lijepo trgati igračke te neka Mili vrati njenu lutku.

Mila je bila zapanjena i na nesvjesnoj razini sve je lijepo došlo na svoje mjesto „aha, moram biti tužna da dobijem ono što želim“. Tijekom vremena potvrdila je svoje sumnje i tugu je koristila u većini prilika kada su joj nešto zabranjivali ili kada je nešto jednostavno htjela. Ukoliko joj se jeo puding prije večere, jednostavno bi tiho plakala i bila jako tužna.

Mama u tom trenutku nije znala što bi i razmišljala je što da učini kako Mila ne bi bila tužna. Hajde, dobro… napravit će joj taj puding kad joj toliko znači… samo da na licu svoje curice ugleda opet onaj njen anđeoski osmjeh…

Ovdje treba jasno naglasiti da se ne radi o svjesnoj Milinoj manipulaciji. Mila je, kad bi nešto htjela, stvarno osjećala i iskreno pokazivala tugu što to ne može dobiti, ali je stalno potvrđivanje okoline da jedino tugom dobiva ono što želi, poput uvjetovanog refleksa, u njenoj podsvijesti stvorio mehanizam da se pri svakom neispunjenju i najmanje želje odmah javlja neizmjerna tuga, nakon čega slijedi nagrada – ispunjenje želje.

U psihoterapijskom pravcu transakcijske analize taj osjećaj tuge kod djevojčice naziva se reket osjećajem. Ona zapravo mamu podsvjesno reketira osjećajem tuge i dobiva ono što želi. Reket osjećaj se iz djetinjstva prenosi u odraslo doba osobe. Ta će djevojčica jednoga dana koristiti tugu da bi dobila ono što želi. U razgovoru sa šefom koji kritizira neki njen projekt u očima će joj se vjerojatno pojaviti suze, što će u velikom broju slučajeva rezultirati ublaživanjem njegovog stava; u raspravi s mužem o tome gdje će ljetovati možda će plačnim glasom objašnjavati zbog čega joj je toliko stalo da idu baš tamo gdje ona želi te će on možda popustiti jer ju ne može gledati tako tužnu. Opet napominjem da se ne radi o svjesnoj manipulaciji suzama, već o podsvjesnom zatvorenom krugu neželjena situacija – tuga – nagrada.

dijeteOsoba iskazujući reket osjećaje često puta zatomljuje autentične osjećaje koji se pojavljuju u određenoj situaciji. Svaka osoba u odrasloj dobi pod stresom prvo počinje doživljavati izvorne emocije, no odmah te osjećaje zamjenjuje reket osjećajem i to na razini uvjetovanog refleksa, podsvjesno. To se događa tako brzo da osoba nije ni svjesna izvorne emocije. Ovo se posebno često događa ako su pojedini izvorni osjećaji bili zabranjivani kada je bila dijete ili u najboljem slučaju reakcije roditelja nisu bile odobravajuće.

Primjerice ako su roditelji na djetetovu ljutnju reagirali „Da se nisi usudila ljutiti , bježi u svoju sobu“ dijete je moglo odlučiti da će svaki puta kada osjeti ljutnju biti tužno. Na taj način djeca postaju vješta u izbjegavanju zabranjenih osjećaja i otkrivaju da ako izražavaju podržane osjećaje dobivaju pažnju koju traže. Problem nastaje u odrasloj dobi, kada komuniciraju s ljudima koji nisu njihovi roditelji i koji na drukčiji način gledaju njihove reakcije. Osoba iz navedenog primjera će se rasplakati u trenutku kada bismo od nje očekivali da se naljuti, što može biti neadekvatna reakcija u konkretnoj situaciji.

Valja imati na umu da se osjećaji javljaju kada dolazi do promjene u našoj okolini i da se javljaju nesvjesno, dakle ne možemo ih kontrolirati. Svaki osjećaj, pa i neugodan, ima svoju svrhu i dobro je da svi budu razvijeni. Tako, na primjer, ljutnja se javlja kada je netko povrijedio naše vrijednosti i motivira nas na to da okolinu prilagodimo onome što smatramo da je ispravno, strah se javlja kada nas nešto ugrožava i motivira nas da izbjegnemo ugrožavajuću situaciju, tuga se javlja kada smo nekoga ili nešto izgubili i motivira nas da si uzmemo vrijeme i posvetimo se žalovanju, tj. prilagodbi toj činjenici. Ispravno je i dobro dopustiti djetetu da osjeća što god ono želi i na način na koji ono to želi. Djetetove osjećaje treba odvojiti od djetetovih postupaka, a postupke zabraniti samo ako njima dovodi u opasnost sebe, druge ili imovinu.



undefinedAutorica teksta:

Jelena Vrsaljko, dipl.soc.rad
psihoterapeut
Centar Proventus (www.centarproventus.hr)

 Prati nas na Viber Public Chatu!