Postoje situacije u kojima neće biti upitno hoćemo li intervenirati ili ne u sukob između našeg i druge djece. No ima i situacija koje su „siva zona“.
Nedavno mi je prijateljica ispričala primjer jedne situacije iz parkića koja me natjerala da se zamislim. Naime, sa svojim 5-godišnjim sinom je nakon vrtića išla u obližnji park gdje je mališan nastavio igru s jednim od svojih prijatelja iz vrtića. Sve je bilo dobro dok u jednom trenutku nije primijetila da je drugi dječak prema njemu izuzetno verbalno grub na što je njezin sin reagirao poslušnošću i trudom da bude „bolji“.
Iako je njezina automatska reakcija bila takva da se sjuri do nepristojnog malca i kaže mu što ga ide, ona to nije učinila. Vjerujem da bi svaki roditelj (pa i oni koji to nisu) imali potrebu zaštititi dijete koje se ne zna izboriti za sebe te očitati lekciju onome čije ponašanje nije ok. I unatoč dobroj namjeri, svi bi u tom slučaju pogriješili. Pitate se zašto?
Mama neće uvijek biti tu…
Jesu li vam roditelji pisali zadaće? Posuđivali knjige iz knjižnice? Borili se za veću ocjenu kod profesora? Ako nisu, to znači da su vjerovali da sve to vi možete i trebate sami i da jedini način na koji nešto možete naučiti jest taj da sami „uđete u vatru“. Izlazak iz zone komfora je neophodan da bi se susreli s novim situacijama i da bi na temelju tih događaja mogli stjecati iskustvo, graditi svoje samopouzdanje.
Slična je situacija i kada su u pitanju odnosi među djecom. Što će se dogoditi ako roditelj/odrasla osoba intervenira u odnos između dva ili više djeteta? Što bi se dogodilo sinu moje prijateljice da njegova mama svaki put kada ga drugo dijete vrijeđa uskoči i brani ga? Koju bi poruku on dobio? Unatoč dobroj namjeri i želji da zaštiti dijete, mališan bi vrlo brzo zaključio da se on sam ne može izboriti za sebe i da će mama uvijek biti tu da uskoči. No, činjenica jest da mama neće uvijek biti tu. A činjenica jest i da on sam ima sve kapacitete da se nauči obraniti.
Postoje situacije u kojima neće biti upitno hoćemo li intervenirati ili ne u sukob između našeg i druge djece. Primjerice, ako netko naše dijete udara, ako je žrtva bullyinga u školi… No ima i situacija koje su „siva zona“. Jedna od njih je i ta situacija iz parkića. To je situacija u kojoj i mi moramo ući u vatru i pustiti naše dijete da se samo obrani – jer može. To je situacija koju ćemo iskoristiti da naučimo naše dijete kako da se samo obrani, koju ćemo iskoristiti da kažemo našem djetetu da nije u redu da netko vrijeđa (pa makar to bilo drugo dijete, odrasla osoba, autoritet), situacija gdje ćemo pokazati djetetu kako se sukob ne rješava šakama ili pak vraćanjem uvreda. To je ujedno i jedan od načina kojim stvaramo dobre temelje za izgradnju samopouzdanja kod djeteta.
Znam da nijednom roditelju nije lako prepustiti dijete da se samo nosi s ružnim i uvredljivim ponašanjem druge djece. Ali poanta jest u tome da ne prepuštate dijete samo sebi – već ga puštate da samo rješava probleme.
Na vama je da mu pomognete i sugerirate mu onaj kako, a na njemu je da taj kako provede u djelo. Neka se nauči obraniti, neka nauči reći ne, neka nauči birati prijatelje koji će prema njemu biti ok. Ako sve to ne nauči u djetinjstvu, jednog dana kao odrasla osoba će uz sebe imati partnera koji ga neće uvažavati, prijatelje koji to nisu, poslodavca koji će ga izrabljavati. I neće biti nikoga da ga „spasi“. Imajte to na umu kada idući put budete htjeli naučiti pameti malu umišljenku koja je istrgnula iz ruke barbiku vašoj kćerki.
