Razvoj privrženosti u ranom djetinjstvu

Beba, mama

Kontaktom ‘koža na kožu’ u trajanju od jednog sata pomažemo majkama da počnu dojiti već pola sata nakon djetetova rođenja. To izaziva poseban osjećaj vezanosti, a i brojne studije dokazuju koliko je taj kontakt bitan za psihološki razvoj djeteta, smanjenje infekcija, trajanje dojenja te brojne druge segmente.“

                                                               doc.dr.sc. Berivoj Mišković, prim.dr.med

kDijete se rađa kao slabo, nezaštićeno i ovisno o njezi odraslih. Ono ima mnoštvo potreba među njima su i one potrebe koje nazivamo emotivnima i koje u značajnoj mjeri određuju ponašanje.
Eric Berne, osnivač transakcijske analize, zaključio je da postoje dvije osnovne dječje potrebe: potreba za podražajima i potreba za kontaktom ili dodirom. Njihovo je zadovoljavanje jednako važno kao i zadovoljavanje potrebe za hranom.
Za razvoj beba nužan je tjelesni dodir, koji Berne naziva „strouk“ ili jedinica pažnje.
Njegove kasnije analize su pokazale da je i negativni „strouk“ (neugodan po dijete) bolji nego nikakav, jer svaka osoba ima potrebu da bude dodirnuta, prepoznata i potvrđena od ostalih ljudi.
Pružajući djetetu dovoljnu količinu stroukova majka, otac ili bitna roditeljska figura razvija emocionalnu bliskost, tj. ljubav, koja se u stručnoj literaturi naziva „emocionalna privrženost“ ili „attachment“.
U velikom broju slučajeva majke pričaju o „bezgraničnoj ljubavi“ prema djetetu koja se događa odmah nakon rođenja djeteta. Ukoliko tome nije tako majke, i često njena bliža i dalja okolina, sklone su pomisliti da nešto s njima nije u redu.
U takvim situacijama treba imati na umu da tek počinje jedan proces uspostavljanja emocionalne veze između majke i djeteta, a prve godine djetetova života su od presudne važnosti.
Za razvoj djeteta je važno postojanje jedne iste, stabilne, smirene i osjetljive osobe koja će moći odgovoriti na njegove potrebe. Ako to izostane u ranom djetinjstvu dijete će se slabije razvijati kako emocionalno, tako i intelektualno, pa i fizički. Od ovih prvih iskustava dobrim dijelom će ovisiti u kojoj mjeri će dijete imati bazično povjerenje u ljude oko sebe, kako će doživljavati svijet oko sebe, koliko će vjerovati u sebe i druge ljude i hoće li biti spremno poduzeti korake ka postizanju onoga što želi u životu.

kPrivrženost je specifični tip socio-emocionalne veze između dojenčeta i skrbnika, najčešće majke, koja nastaje tijekom prve godine djetetova života, pri čemu je presudna kvaliteta brige o djetetu. Postoje tri tipa privrženosti između djeteta i majke: sigurna privrženost, izbjegavajuća i anksiozna.

Ukoliko majka adekvatno reagira na djetetove signale i potrebe, posebno u stresnim situacijama, ona omogućuje djetetu sigurnu osnovu na temelju koje ono organizira sliku o sebi i svijetu oko sebe kao i načine sučeljavanja sa stresom. Kvalitetna briga od strane majke, odnosno skrbnika, omogućuje djetetu stvaranje pozitivne slike o sebi te dijete sebe doživljava vrijednim da bude voljeno i kompetentnim, a druge ljude doživljava kao osobe koje će biti dostupne kad su mu potrebne i s kojima može biti blizak. Ta djeca razvijaju sigurnu privrženost prema majci, sigurna su u majčinu ljubav te na odvajanje od majke reagiraju s manje straha, pokazuju više istraživačkih ponašanja, bolje rješavaju probleme i imaju bolje odnose s vršnjacima. Pokazuju više entuzijazma, pozitivnih emocija i upornosti što sve rezultira adekvatnim međuljudskim odnosima i u odrasloj dobi.

Izbjegavajuća privrženost kod djeteta je rezultat ranih iskustava s majkom koja ne odgovara na potrebu djeteta koje traži njezinu blizinu te mu je psihološki nedostupna. Te majke odbacuju djetetove potrebe za privrženosti, ne vole prisan, licem u lice kontakt, posebno kada to beba želi. One mogu govoriti o svojoj bebi toplim riječima, biti partner u igri, biti marljive što se tiče hranjenja i spavanja, ali kada dijete pokazuje potrebu za fizičkom i emocionalnom bliskošću to ih ugrožava. Takva djeca pokazuju malo ili nimalo opreznosti pred strancima, i postaju uznemirena samo kad ostanu sama. Pokazuju manjak suradnje, istraživačkog ponašanja i empatije, imaju loše odnose s vršnjacima, izbjegavaju bliske emocionalne veze, smatraju da emocije nisu važne.
Izbjegavajuće privrženi odrasli pokazuju strah od intimnosti, nemaju povjerenja u ljude, osjećaju se nelagodno kad su bliski s drugima, postaju nervozni i odbijaju kontakt ako im se netko previše približi. 

Anksiozna privrženost nastaje kao rezultat majčinog ponašanja u kojem ona ponekad odgovori na djetetove potrebe za blizinom i bude dostupna, a ponekad nedostupna. Ta djeca zbog toga doživljavaju majku ili roditeljsku figuru kao nekonzistentnu i nedosljednu, što dovodi do toga da postaju nesigurna i bojažljiva, a sve odrasle figure doživljavaju kao nepouzdane. Kao posljedica, dječje samopouzdanje i samopoštovanje kao i motivacija za istraživanjem okoline ovisit će o podršci i odobravanju majke. Ova ovisnost o drugima otežava razvoj adekvatnih emocionalnih veza te dovodi do emocionalne nestabilnosti i osjetljivosti na stres.

kKakvu će roditelji privrženost razviti s djetetom uvelike ovisi o tome kakvu su privrženost njihovi roditelji razvijali s njima. Roditelji koje su roditelji odbacivali i nisu ih prihvaćali vrlo će teško stvarati odnose povjerenja s drugim ljudima. Oni su odrasli vjerujući da njihove potrebe neće biti zadovoljene, da će ih drugi odbaciti, prema njima se ponašati neprijateljski ili im biti psihološki nedostupni. Iz tog razloga preporučljivo je da se osvrnemo na svoje djetinjstvo, kako su nas roditelji tretirali te ako procijenimo da postoji potreba potražimo savjet stručne osobe koja će nam pomoći da razriješimo vlastite „demone“ i sa svojom djecom razvijemo sigurnu privrženost, a time i njihovo samopouzdanje i samopoštovanje.



undefinedAutorica teksta:

Jelena Vrsaljko, dipl.soc.rad
psihoterapeut
Centar Proventus (www.centarproventus.hr)

 Prati nas na Viber Public Chatu!