Svako dijete može naučiti učiti

dijete uci, skola, shutterstock

U današnjem svijetu postoje osobni treneri, treneri za životni stil, treneri za gubljenje težine, organizacijski treneri, treneri za upravljanje financijama... Mi smo "trenerice za učenje". Zanimljivo, zar ne? Pogotovo ako uzmemo u obzir kako je učenje ipak najvažnija životna vještina. I kao trenerice za učenje zaključujemo kako sva djeca prosječnog razvoja mogu uspješno učiti ako ih se poučava u skladu s njihovim stilom učenja.

U svakom djetetu krije se uspješan učenik. I svako dijete želi biti odličan i uspješan đak. Sad vam sigurno kroz glavu prolazi slika vašeg djeteta koje je više zainteresirano za kompjutorske igrice nego za pisanje domaće zadaće, koje se mrzi buditi ujutro i koje uredno zaboravlja iz škole vratiti sav pribor koji je tog dana ponijelo sa sobom. Međutim, mi smatramo kako svako dijete može biti savjestan i uspješan đak. Već je u jednom periodu svog života to i bilo. To je onaj predivni period prije polaska u školu. Naučilo je sjediti, puzati, hodati, govoriti. Bilo je znatiželjno i uporno, visoko motivirano i nije razmišlalo o neuspjehu i preprekama. Polaskom u školu od djeteta se očekuje da mnogo toga nauči. Inzistira se na postavljenim zahtjevima i svakodnevno procjenjuje u odnosu na vršnjake.

Često se s polaskom u školu dijete po prvi put susreće s neuspjehom koji je uvjetovan, kako sposobnostima djeteta, tako i okolnostima u kojima se ostvaruje. Ukoliko se neuspjeh odrazi kroz loše ocjene dijete može jako patiti i izgubiti motiv za svaki školski rad. Kod manje djece tada se mogu javiti reaktivna stanja na polazak u školu kao što su mučnine, glavobolje, mokrenje u krevet, mucanje, povučenost i sl. Stariji učenici češće postaju agresivni, neposlušni, bježe iz škole i razvijaju neprihvatljive oblike socijalnog ponašanja, te se na taj način pokušavaju nametnuti okolini.

Školski neuspjeh najčešće potakne roditelja da potraži pomoć ili instrukcijama privremeno gasi vatru. Mora li biti tako?

Anina i Markova priča

Ana je djevojčica koju smo upoznale kada je polazila treći razred osnovne škole. Dovela ju je majka i opisala tipičnu situaciju koja se ponavljala svakog dana kada bi Ana trebala učiti. Majka bi Anu poslala u sobu i rekla neka uči. Ana bi otišla u sobu, provela sate trudeći se zapamtiti ono što pročita, ali uspjeh je uredno izostajao. Majka bi tražila da uči još i još i još. No, uspjeha i dalje nije bilo. Sati provedeni nad knjigom nisu rezultirali dobrim ocjenama. Sve je to frustriralo mamu, ali i Anu. Nerijetko su se i prepirale, Ana je često plakala. A onda su došle k nama u Kabinet i otkrile smo kako je Ana auditivni tip i kako će najlakše naučiti ako si naglas pročita gradivo koje treba naučiti. Ocjene su konačno bile proporcionalne uloženom trudu.

Marko je dječak koji nikako nije mogao naučiti pjesmicu napamet. Ispitivanjem njegovih navika i stila učenja došli smo do zaključka kako Marko najlakše uči ako se pri učenju kreće. Savjetovali smo roditeljima, koji su uporno inzistirali na tome da Marko sjedi za stolom i uči, da dozvole Marku kretanje za vrijeme učenja. I ne samo da se kretao…. U ruci je uvijek imao lopticu koju bi stiskao i koja mu je pomagala da se bolje koncentrira. Učenje pjesmica napamet više nije bilo frustrirajuće.

Djeca iz naših priča otkrila su svoj stil učenja i postali uspješni učenici. Koji je stil učenja vašeg djeteta čitajte za 14 dana.

 

Autorice teksta: Nataša Čičin-Šain, mag. rehab. educ. i Stela Horvat, mag. rehab. educ.

Opširnije o autoricama, njihovim uslugama i razvojnim programima možete pročitati na Korneo.hr  ili im možete postaviti pitanje u našoj rubrici Halo doktore.

 Prati nas na Viber Public Chatu!