Tu sam, pogledaj me! Koliko je pažnje potrebno djetetu?

roditelji, dijete, obitelj, shutterstock

Nedavno sam u dućanu uočila jedan sladoled koji mi je u djetinjstvu bio najdraži. Vidjevši taj sladoled koji se nakon dužeg niza godina ponovno vratio u škrinje dućana, prisjetila sam se vremena kada sam s mamom šetala po Maksimiru i kada smo šetnje tijekom toplih dana kratile odmorom na klupici uz omiljeni mi sladoled. Moji roditelji nikada nisu imali puno novaca: ljetovanja sam provodila kod djeda i bake u Slavoniji, na skijanje nikada nismo išli, nisam nosila markiranu odjeću ali se i dan danas sjećam svih trenutaka provedenih s njima. Bila sam sretno dijete kojemu su sladoled i šetnja parkom bili izvor veselja.

Mali znaci pažnje nisu bitni samo skromnim ljudima

I danas me kao odraslu osobu vesele male stvari: kava s prijateljicom, poruka drage osobe, osmijeh prodavačice, zagrljaj voljene osobe... Imam sreću da sam okružena s ljudima koji me primjećuju, kojima sam važna i koji su pažljivi prema meni. Iako bi se nekome moglo činiti da su ovo znakovi koji ukazuju na nečiju skromnost i da su sitni znakovi pažnje bitni samo skromnim ljudima, znanost je pokazala nešto sasvim drugo.

U jednom eksperimentu djeca su podijeljena u četiri grupe: A, B, C i D. Djeca iz sve četiri grupe su svaki dan rješavala jednostavne matematičke zadatke. Prvi dan uspjeh grupa bio je izjednačen. Naredne dane su eksperimentatori po završetku rada, bez obzira na stvarni uspjeh, uvijek hvalili grupu A (u prisutnosti B i C), uvijek kritizirali grupu B (u prisutnosti A i C), grupa C je samo slušala ove pohvale i pokude, a grupa D je izolirano radila svoje zadatke, pojma nemajući što se zbiva s preostale tri grupe. Što mislite kakve su stvarne rezultate tijekom pokusa postizala djeca u ove 4, na početku izjednačene, grupe? Najslabije su rezultate, vjerovali ili ne, imala djeca koju nitko nije ništa pitao niti im je što govorio.

Kada sam radila u domu za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi primjetila sam da se djelatnici većinom bave djecom koja su "goruća“: onima koji imaju probleme u školi, markiraju, tuku se ili iskazuju neki oblik problematičnog ponašanja. Oni koji su imali dobre ocjene, bili pristojni prema odgajateljima i drugoj djeci, najčešće su ostajali nezamjećeni. Ta kako se baviti njima kada treba hitno rješavati probleme?

Vrlo brzo i ta "dobra djeca“ počela su popuštati u školi, ružno se odnositi prema odgajateljima, drugoj djeci ili profesorima u školi. Kako njihovo ponašanje nije bilo u redu tako su i oni bili "pozivani na red“. I u očima te djece mogla se primjetiti jedna mala iskra radosti – ne zbog toga što ih netko kritizira, već zbog toga što se konačno netko posvetio i njima - pa makar i kroz kritike. Konačno su i oni dobili pažnju.

Ignoriranje je djetetu najteži oblik kazne

Svjesna sam da mnogi roditelji i/ili odgajatelji u nedostatku vremena, zahtjevnosti životnog tempa i nizu problema s kojima se susreću ponekada ne dožive djecu. Brinu o tome jesu li siti, imaju li odjeću i obuću, odnosno jesu li ispunjeni svi fizički uvjeti da bi dijete adekvatno odrastalo. I pri tome se pošteno namuče i iscrpe kako bi im sve to osigurali. No nažalost, djetetu nije dovoljno samo da je "zbrinuto“. Pažnja u obliku poljupca, zajedničkog gledanja filma, šetnje... To su sitnice koje su važnije od toga ima li dijete svaki dan kuhani i zdravi obrok ili povremeno jede u fast foodu. Ukoliko dijete ne dobiva takvu pažnju i ima osjećaj da je neprimjetan za svoje bližnje, može početi tražiti bilo kakvu vrstu pažnje: pa makar i onu negativnu. I tada kreću problemi u ponašanju koji mu omogućavaju da se netko konačno njime bavi.

Eric Berne je u psihologiju uveo pojam stroke - poznat u svakodnevnom životu koji znači: maženje, glađenje (ali i - udarac). Sam Berne pod tim nazivom ipak ne podrazumijeva samo to već mu sadržaj proširuje na različite oblike simboličke pažnje kao što su: lijepa riječ, lijepo pogledavanje i lijepo osmjehivanje. Postoji i negativni stroke: ružna riječ, ružno pogledavanje, ružno osmjehivanje pa sve do pravog udarca. Pokazalo se da je ignoriranje najteži oblik kazne za djecu (ali i odrasle). Djeca strogih pa čak i grubih roditelja razvijaju se bolje i zdravije nego ona emocionalno zapostavljena (da ne bi bilo zabune, najbolje i najzdravije se razvijaju djeca koja rastu u ljubavi i pažnji).

U priči Roberta Silverberga "Vidjeti nevidljiva čovjeka" Mitchell Chaplan je zbog nebrige i bešćutnosti prema svojoj obitelji osuđen na godinu dana - nevidljivosti. Na čelo su mu utisnuli poseban znak i pustili ga iz zatvora. Ismijao je čuvare uvjeren kako nije mogao bolje proći. No već nakon nekoliko dana promijenio je mišljenje: ljudi su odvraćali pogled od njega, zaobilazili ga u široku luku, tretirali ga kao da je doista nevidljiv. Svaki njegov pokušaj da se nekomu približi i započne ikakvu komunikaciju izazivao je samo gađenje, čak i kod drugih koji su bili nevidljivi. Ta je godina za njega bila preduga. No, četiri mjeseca nakon što se vratio u svijet vidljivih, Mitcha je na ulici presrela "nevidljiva" žena, jedna od onih koja ga nije htjela ni pogledati dok je i on bio nevidljiv. Stala ga je preklinjati neka razgovara s njom. Razgovor s "nevidljivima“ bio je kažnjiv i on je to znao, ali ipak ju je zagrlio, tješeći.

Znak pažnje ne košta ništa a znači mnogo. Budite pažljivi prema svojoj djeci i naučite ih vlastitim primjerom kako da i sami prema sebi budu pažljivi: priuštite si jedan dan opuštanja, kupite onaj sladoled koji obožavate a koji vas vraća u djetinjstvo, gledajte zalazak Sunca... Najdragocjenije su one stvari koje ne koštaju ništa, zar ne?

Foto: shutterstock

Autorica teksta:

Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener

www.budisvoj.eu

 

 Prati nas na Viber Public Chatu!