U širokoj lepezi odgojnih metoda roditelji katkad primjenjuju prijetnje i ucjene koje možemo različito stupnjevati s obzirom na štetnost utjecaja. Prijetnje i ucjene koje se ne ponavljaju često i više su iznimka nego pravilo vjerojatno neće imati velik utjecaj na djetetov razvoj i njegovo poimanje realnosti i života, no ako se cijeli odgoj temelji na takvim metodama, velika je vjerojatnost da će one ostaviti traga.
Dijete nema sposobnost racionalizacije ponašanja ili izjava
odrasle osobe i određenih događaja. Sve emocije osjeća potencirano, upravo zbog
nemogućnosti racionalizacije, pa mnoge situacije doživljava na razini ugroženog
opstanka. Tako npr. dijete kojem majka kaže da će ga “nekom dati ako ne
bude dobar”, može to doživjeti vrlo ozbiljno te se truditi biti dobro kako
god zna i umije te živjeti u stalnom strahu da će ga majka napustiti. Velika je
vjerojatnost da će i kao odrasla osoba živjeti u strahu od napuštanja (od
supruga, djece, prijatelja i sl.). Također može donijeti ograničavajuće odluke
poput: ne smiješ se vezati; uvijek se treba pokazati u najboljem svjetlu; moram
biti iznad svih; sve je nestalno itd. Djeca ne osjećaju tugu nego
očaj, ne osjećaju strah nego prestravljenost stoga bi roditelji trebali svojoj
djeci davati realne poruke i biti dosljedni u provođenju granica koje su
postavili.
Majka iz našeg primjera vjerojatno neće dati dijete nepoznatim ljudima, no ono to ne zna. Vjeruje
joj. Nadalje, majka nije baš precizna u svojem zahtjevu. Što znači biti dobar?
Za tu majku možda biti dobar znači da dijete mirno sjedi u naslonjaču cijelo
poslijepodne dok ona posprema stan, što i nije baš realno očekivati. Bilo bi
puno korisnije da majka daje konkretne upute: “Pospremi igračke, pa ćemo
ići u šetnju” ili nešto slično. Bitno je da precizira svoj zahtjev i da joj
očekivanje i moguća prijetnja budu realni.
Protuteža odgoju bez štetnih prijetnji i ucjena nije odgoj bez kazni i zabrana.
Kod postavljanja zahtjeva djetetu bitno je da mu kažemo što od njega očekujemo. Pri tome je bitno da budemo jasni i konkretni. Reći djetetu da mora
biti dobro ne zadovoljava te uvjete. “Ajde molim te pospremi igračke, pa onda
idemo u šetnju“ je vrlo jasan zahtjev. Zamka u koju roditelji mogu upasti je da
dijete ne pospremi igračke, roditelji mu “pomognu“ u tome (zapravo oni
pospreme) i onda odu u šetnju. U ovom slučaju dijete sasvim opravdano
zaključuje da se vrlo lako može osloboditi obaveza koje mu nisu ugodne.
Roditeljeva je odgovornost da bude dosljedan
i da dijete nauči da neke stvari treba zadovoljiti kako bi nešto dobio. Na
kraju krajeva jednoga dana će mjesec dana raditi i tek onda dobiti plaću.
Zoran Milivojević u svojoj knjizi “Mala knjiga za velike
roditelje” prikazuje kažnjavanje po modelu pet stepenica. Tim su modelom
zadovoljeni kriteriji poput poštovanja djetetova integriteta, konkretnog
zahtjeva i drugi. Kada dijete radi nešto što nije u redu (po našim
kriterijima), prvo mu treba dati informaciju da to što radi nije u redu.
To je, zapravo, blagi stupanj u kojem očekujemo da na temelju te informacije
dijete promijeni svoje ponašanje. Ako tome nije tako, onda mu treba uputiti kritiku
ponašanja. Važno je da to ne bude kritika djetetove osobnosti, nego
ponašanja. Kada kritiziramo djetetove osobine, dijete može početi vjerovati u
to i tako se ponašati. Ako se djetetu često govori da je lijeno, ono će
povjerovati u to. U skladu s tim vjerovanjem ponašat će se kao lijena osoba.
Ako ni to ne urodi plodom, slijedi prijetnja kaznom. Kazna treba zadovoljiti
uvjete da bude realna i da se može izvršiti. Ako djetetu prijetimo nečim što ne
možemo izvršiti, to je kao da “pucamo u prazno” i ništa nismo
postigli. S vremenom, dijete će nam prestati vjerovati i buduće prijetnje kaznom
neće biti učinkovite. Ako ni prijetnja nije bila učinkovita, dijete treba kazniti
u skladu s izrečenom prijetnjom. Jako je važno biti dosljedan kod
provođenja kazne, što znači da nećemo naknadno pregovarati oko dužine kazne,
“pomilovanja” itd. I još jedna važna napomena; nikada dijete ne
smijemo kažnjavati time da ga onemogućimo u tome da zadovolji osnovne potrebe,
poput “danas za tebe nema večere”. Uzmimo za primjer dječaka koji
jako voli jesti bombone i kojem bombon služi kao nagrada kada učini nešto prema
dogovoru.
Davanje informacije “Kada jedeš bombon, želim da sjediš jer se tako ne možeš
zahliknuti.”
Kritika ponašanja “Ne
sviđa mi se kada trčiš i jedeš bombon. Tako ti bombon može zapeti u grlu, a to
bi me jako uplašilo.”
Prijetnja kaznom “Ako ne prestaneš trčati odmah i ne pojedeš bombon sjedeći,
sutra nećeš dobiti niti jedan bombon.”
Kazna i njezino provođenje “Budući
da nisi prestao trčati, premda znaš da me to zabrinjava jer ti može zastati u
grlu, sutra nećeš dobiti niti jedan bombon.”
Cilj nam je da dijete pripremimo za samostalan život i dok god to
činimo s namjerom da se dijete ispravno ponaša te da se sebe smatra vrijednom i
ok osobom, na dobrom smo putu. Osvijestimo svoje funkcioniranje i mijenjajmo
sebe − to je najbolji recept za uspješan odgoj
djeteta.
Autorice teksta:
Tatjana Gjurković, dipl. psiholog
certificirani terapeut igrom
Centar
Proventus (www.centarproventus.hr)
Jelena Vrsaljko, dipl.soc.rad
psihoterapeut
certificirani trener
komunikacijskih vještina
Centar Proventus (www.centarproventus.hr)
