Veliki dio djetinjstva provela sam kod djeda i bake na selu pa zapravo i nije čudno što sam ih doživljavala kao druge roditelje i što su ostavili veliki utjecaj na mene. Jedan od tih utjecaja je i tradicionalni odgoj te posljedično i potreba moje bake da dobije odobravanje okoline kada stvari čini “kako treba“.
Mojoj baki je uvijek bilo važno što će susjedi reći o njoj pa je tako primjerice djed u selo uvijek morao ići obrijan, mirisan i u friško ispeglanoj odjeći (jer što će selo reći kakva mu je to žena kada iz kuće odlazi neuredan); suđe se pralo odmah poslije ručka (jer što ako netko naiđe a u kuhinji je nered); za kirvaje se uvijek radila prava mala gozba (jer što ako netko svrati a ona nema za jesti/piti baš ono što se toj osobi jede/pije), i tako dalje i tako dalje. Dok sam bila mala i dok se isti zahtjevi nisu odnosili na mene, nikada nisam imala problema s bakom. A onda sam odjednom i ja narasla te počela preispitivati sve te postupke..
Neodobravanje okoline i osuđivanje postupaka
Sjećam se da sam jedno jutro izašla na dvorište u pidžami kada je baka skoro dobila infarkt jer „kako mogu u dvorište izaći takva??“ (nije da sam išla dućan u pidžami). Kada sam s dečkima iz ulice išla igrati nogomet, njezinom čuđenju nije bilo kraja – izgledala sam kao žensko, ali moje ponašanje je bilo daleko od onoga što je iz njezine perspektive bilo prikladno za jednu djevojčicu. A kada sam joj jednom rekla kako se nikada neću udati jer je za mene to i tako samo papir, shvatila je da sam izgubljen slučaj.
Moja baka je velik dio svojih uvjerenja zadržala do danas ali unatoč tome nas dvije se dobro slažemo. Iz nekog razloga (tko zna kojeg), ja volim oprati suđe odmah poslije ručka i volim kada mi je stan uredan. Ali i dalje nekada izađem iz stana raščupana. I volim pjevati pod tušem (iako me susjedi čuju a moj glas baš i nije milozvučan). I volim raditi „muške poslove“ (toplo se preporučam za obijanje starih pločica). I volim ići u lunapark (neću priznati koliko mi je godina). I dalje se nemam namjeru ženiti. I nije me briga što će drugi reći. Jer, to sam ja. Tejk it ot liv it, kako bi rekao naš dragi političar.
Kao psihologu u savjetovanje mi dolazi veliki broj ljudi kojima teško pada neodobravanje okoline, odnosno osuđivanje njihovih postupaka. Ono što im uvijek nastojim poručiti jest da nije problem u okolini – u njoj će se uvijek naći netko čijim kriterijima nećemo moći udovoljiti i tko će neki naš postupak osuditi. Primjerice, ako udomim psa iz skloništa – zašto sam dovela klupko buha u zgradu; ako kupim psa s rodovnikom – snob sam, zašto nisam mogla udomiti neko jadno štene iz skloništa. Ako mi stan nije baš uredan – onda sam neuredna lijenčina; ako mi je stan uredan – onda sam opsesivno kompulzivna čistunka. I tako sve što činimo može biti dobro ili loše – ovisti tko gleda.
Osoba s kojom provodimo najviše vremena smo mi sami
Neki ljudi imaju partnere, velike obitelji, bogat krug prijatelja. Ali bez obzira na broj ljudi koji nas okružuje, u konačnici svatko od nas ima period u danu kada provodi sam sa svojim mislima. U tim trenucima nisu važni svi ti ljudi niti sviđamo li se mi ili naši postupci drugima: važno je sviđamo li se sami sebi i je li nam u vlastitoj koži s našim postupcima ugodno. Ako jest, onda nije važno što drugi misle. Jer oni kojima se ne sviđamo takvi kakvi jesmo i tako će otići. Jedino mi sami od sebe ne možemo otići.
Svakome od nas je bitno da dobije potvrdu od druge osobe. I u tome nema ništa loše – zato i pokazujemo novu frizuru/auto/slike na kojima smo lijepo ispali prijateljima, zato se trudimo biti dobri domaćini kada nam netko dođe u goste… I to je u redu dok ne počnemo činiti stvari koje ne želimo samo zato da bi dobili to odobrenje. Ili ne činimo nešto što želimo jer „što će selo reći“. Stručni savjet za ovo ljeto/godinu/cijeli život je: idite u lunaparku, skočitu tu „bombu“ na bazenima, smijte se glasno, nemojte se ženiti… ☺ Budite svoji.
