Imaju li "kronično nesretni" ljudi neke zajedničke karakteristike?

tuga

Kad završi ljeto, otputuju turisti, dan se skrati...ostaje nam vremena da razmislimo, što to strance kod nas oduševljava, a nas, generalno, opet ne čini ispunjenima?

Mogli bi reći da imamo mali milijun problema. Iako osjećamo zajedništvo na obiteljskoj i rodbinskoj razini vrlo nam je upitna društvena svijest, srozalo nam se povjerenje u ljude i institucije, nemamo financijsku ni pravnu sigurnost, pod terorom smo birokracije, materijalna su nam očekivanja velika, naglasak nam je na vanjskim stvarima (novac, status, imidž...), vlada međusobno nepovjerenje i nesigurnost, pritisak okoline je velik...ali što je najvažnije,  nikad se ne zadovoljavamo postignutim. Sve to i još mnogo toga čini da nismo u stanju prepoznati što zapravo imamo. A imamo.

Jesmo li nezahvalni?

Volimo biti na otvorenom, imamo obilje sunca i dobru klimu, jedinstveni smo u uživanju u kavi, još uvijek imamo vremena a i osjećaja za druge, znamo uživati u trenutku, otvoreni smo, gostoljubljivi, ne svodi nam se sve samo na posao, imamo besplatno školstvo i zdravstvo, zdravu domaću hranu, bogatu gastronomiju, običaje, tradiciju...

Jesmo li nezahvalni? Zašto osjećamo prazninu i kad imamo sve? Trčimo za svojim snovima,  a kada ih ostvarimo i dalje smo neispunjeni. Zašto uvijek želimo više, bolje, veće i nikada, zapravo, nismo ispunjeni onim što imamo? Zašto stalno živimo u iščekivanju i raskoraku iako znamo da zahvalni ljudi žive sretnije i zdravije?
Nerijetko imamo jednu teoriju o time što nam je u životu važno, ali u praksi pokazujemo nešto sasvim drugo.

Svi imamo loše i dane i tjedne, zapravo, osciliramo između sretan i nesretan. Ali oni „kronično nesretni“ kao da imaju do savršenstva istrenirane neke karakteristike i obrasce ponašanja.

Unaprijed imaju stav da je život težak i da su žrtve života pa nikad nisu zadovoljni. Ustrajno misle da se ljudima ne može vjerovati. Nepovjerljivi su i stvaraju nevidljivi zid oko sebe. Fokusiraju se na ono što ne valja. Uvijek se žale na nešto a pohvalu nastavljaju s „da, ali...“. Uspoređuju se s drugima i gaje zavist. Kao da vjeruju da tuđa sreća nekako umanjuje njihovu. Stalno se uspoređuju s drugima a to vodi prema zavisti i ljutnji. Nastoje u potpunosti kontrolirati život. O budućnosti razmišljaju s brigom i strahom. Razgovori im se uglavnom svode na tračanje i gunđanje. Vrlo često zamjeraju, prijateljima, članovima obitelji čak i potpunim strancima.

Vječni pesimisti

Kao takvi, nezadovoljni su, ljuti i frustrirani i to utječe na svaki aspekt njihovog života, naravno u negativnom smislu. Vjeruju da su samo oni u pravu i da se svatko mora ponašati prema njihovim uvjerenjima. Često se postavljaju kao suci. Otežavaju si život u svim aspektima. Vječni su pesimisti i stalno čekaju bolju budućnost. Prigovaraju i kukaju i preuveličavaju loše stvari. Zapravo sami sebe teroriziraju a najvjerojatnije bez pravog razloga.

Kako idemo kroz život trebali bi imati što manje iluzija, predrasuda, uspoređivanja, natjecanja, ega, nesigurnosti  i opterećivanja nebitnim stvarima. Prihvatiti i zavoljeti prvo sebe i onda sve oko sebe. Otpustiti ogorčenost i mentalitet žrtve, maknuti od sebe tuđa očekivanja, ne zamjerati i biti zahvalan, znati se i nasmijati samom sebi. Voljeti sebe i poštovati druge i živjeti svoju životnu strast.

Tekst: Lidija Kovačić, prof., Služba za javno zdravstvo i promicanje zdravlja Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Splitsko-dalmatinske županije

Foto: Shutterstock

 Prati nas na Viber Public Chatu!